Znanost završava gdje počinje ideologija

Submitted by Vedran Miletić on čet, 05/25/2017 - 19:29

Prošli je tjedan Campus Reform prenio priču o sveučilišnoj profesorici Piper Harron s Havaja koja je na blog platformi Američkog matematičkog društva objavila tekst (arhivirana verzija) u kojem tvrdi da bi sveučilišta trebala "prestati zapošljavati bijele cis muškarce" dok "problem ne nestane". Dan nakon Campus Reforma priču su prenijeli i Heat Street i Breitbart, što ne čudi obzirom da je obojena identitetskom politikom koja je u Sjedinjenim Američkim Državama, u Europskoj Uniji, pa i u Hrvatskoj još uvijek aktualna.

Razmotrimo argumente iz originalnog teksta, naslovljenog "Maknite se" (engl. Get Out The Way).

Ne želim vas prepasti, ali vjerojatno želim da napustite svoj posao ili barem pređete na niže rangirano radno mjesto. Statistički govoreno, vjerojatno uzimate mjesto koje bi trebalo ići nekome drugome. Ako ste bijeli cis muškarac, gotovo sigurno bi trebali dati ostavku s pozicije moći. Upravo tako, molim da odustanete. Preteško? Dobro, kao prvi korak, barem izađite iz vijeća koje odlučuje o zapošljavanju, o kurikulu i osigurajte da ste zamijenjeni nebjelkinjom ili transrodnom osobom. Nemate nijednu u svom odjelu? KAKO ŠOKANTNO.

Uočimo kako je samozvanoj oslobođenoj matematičarki (engl. The Liberated Mathematician) jedini kriterij za zapošljavanje identitet, a sposobnost se uopće ne spominje. Tematikom slične ideološke obojenosti bavi se i na svom blogu, a njezin CV djeluje kao da je izašao iz distopičnog filma o modernoj edukaciji zasnovanoj na dogmi egalitarizma i političkoj korektnosti. Ne ulazeći ovdje u procjenu njezinih sposobnosti za obavljanje posla koji radi (to može napraviti netko čije je područje interesa i rada blisko onome čime se ona bavi), reći ću samo da je slično ignoriranje razlika u sposobnosti i silčna identitetska priča postojala i u tekstu Načela i ciljeva Marša za politizaciju znanosti.

Tekst samozvane oslobođene matematičarke očekivano nastavlja s kojekakvim argumentima u tonu potlačenih i privilegiranih, ali zanimljivo je da prezentira i rezultate Američkih predsjedničkih izbora 2016 uz komentar "53% bijelih žena [koje su glasale za Donalda Trumpa] nas neće spasiti". Znanstvenik, kao i bilo koja druga osoba u slobodnom društvu, može imati ideološko opredjeljenje, može (ali ne mora) biti član stranke i može smatrati određenog kandidata na određenim izborima preferiranim pred ostalima. Znanost sama po sebi ne implicira određenu ideologiju, a ne bi bilo drugačije ni da se svi znanstvenici na svijetu slažu oko baš svih ideoloških postavki. One proizlaze iz njihovih vjerovanja i sustava vrijednosti van znanosti, što je kolega Patrik Nikolić raščlanio i objasnio povodom analize Marša za politizaciju znanosti. Zbog toga, kako Davor Pavuna o svojem viđenju odnosa znanosti i religioznosti "ima pravo lupetati, ali ne na sveučilištu", tako i moderni "progresivni" ljevičari imaju pravo lupetati odabrane citate iz zadnje verzije svoje Vizije Idealnog Društva, ali nemaju automatsko pravo da se pritom njihovim ideološkim tlapnjama pripisuje znanstveni legitimitet. Uočimo kako je kod oba povezivanja (znanosti i religije, odnosno znanosti i "progresivne" ideologije) samo znanost na gubitku.

Ostatak teksta je pokušava nametnuti čitatelju nenaviklom na narativ modernih "progresivaca" osjećaj krivnje što razmišlja drugačije, primjerice:

Kada vaše studentice nebjelkinje nemaju uzore na odjelu, to nije "meritokracija", to je vaša krivica.

Osim stava da se na profesore na fakultetu gleda kao na uzore koje se imitira, slično kako se to radi s estradnim i filmskim zvijezdama (možda se i na zidove studentskih domova stavljaju posteri sa slikama profesora u prirodnoj veličini, po uzoru na odnos tinejdžerica i Enriquea Iglesiasa), uočimo i pokušaj banaliziranja, obezvrjeđivanja i ismijavanja meritokracije. Tekst vrlo očekivano završava pozivom na "promjenu perspektive", koja je vrlo jednostavna i svodi se na afirmitvnu akciju zapošljavanja nebjelkinja uz priču o privilegiji i potlačenosti. Vrlo dobro poznata i puno puta ispričana priča.

Tema zapošljavanja je u pojedinim područjima vrlo kompleksna, ali je u svojoj suštini vrlo jednostavna, unatoč tome što bi je prečesto ideolozi poput samozvane oslobođene matematičarke htjeli prikazati drugačijom. Postoje samo dvije osnovne mogućnosti: ili su kriteriji meritokratski, ili su identitetski. U društvu u kojem su kriteriji identitetski, realno je za očekivati da će svaka grupa definirati sebe kroz identitet i igrati političku igru da okrene državnu silu da radi za njihove partikularne interese nauštrb drugih grupa, te kao rezultat možemo očekivati samo nepremostive podjele i kontinuiran konflikt. Vrijedi primijetiti i da su kriteriji zapošljavanja kod kojih su presudna poznanstva i rodbinske veze (vrlo poznata priča u državama bivšeg komunističkog bloka) zapravo samo jedna od mogućih implementacija identitetskih kriterija, i vrlo očekivano rezultiraju brojnim podjelama i konfliktom među grupama koje imaju oprečne interese.

U SAD-u su također kriteriji zapošljavanja dijelom identitetski počevši od 1964. godine kada je Zakonom o građanskim pravima uvedena afirmativna akcija za pojedine društvene grupe. Takva etnička diskriminacija je karakteristika društva neslobode i nejednakosti pred zakonom, te je s pravom u više navrata kritizirana od strane bivšeg predsjedničkog kandidata Rona Paula. Međutim, vidimo da samozvana oslobođena matematičarka smatra da ni to nije dovoljno, da trebaju pojedinci raditi kontra vlastitih i s ciljem unaprijeđivanja tuđih interesa samo zato što ona to od njih traži. Dobro, a kad će točno biti dosta? Kad će odustajanja biti dovoljno? Kad će podilaženje tuđim interesima moći stati?

Naravno da su jedini odgovori na ta pitanja koja možete dobiti od ideologa vrlo nejasni jer oni vjeruju samo to da trenutno nije dovoljno. Međutim, kad bi bili iskreni po pitanju vlastitih vjerovanja, rekli bi nikad, nikad i nikad.