Osnove Zakona, dio drugi: Život na račun praunuka

Submitted by Patrik Nikolić on pet, 01/13/2017 - 19:02

Pretpostavka je da svi Vi koji čitate ovaj članak znate otići u kupovinu, da znate voditi kućni budžet, da znate planirati kreditno zaduženje za stan, kuću ili automobil. Tako ste recimo svjesni tužne realnosti u slučaju da u novčaniku imate 100 kn i nemate kreditnih kartica kod sebe ne možete nikako u trgovini napraviti nabavku vrijednu 150 kn, nego isključivo nabavku u vrijednosti do 100 kn. Isto ste tako svjesni činjenice da ukoliko imate ukupni godišnji prihod od 70 000 kn, ne možete nikako potrošiti 120 000 kn u tekućoj godini. Jednostavno ne možete. Isto tako ne možete kupiti sjajnu novu Teslu Model S ako nemate dovoljno novca u gotovini ili niste dovoljno kreditno sposobni da ju kupite na kredit. Jednostavno ne možete, koliko god plakali nad tom činjenicom i proklinjali sve bogove što još niste osvojili Eurojackpot, a igrate redovno već 4 godine. That's life.

Zašto onda država™ svake godine može probijati plafon za nekoliko milijardi ili desetaka milijardi kuna? Kao primjer uzmimo 2015. godinu kada je država bila u fiskalnom deficitu od 9,6 milijardi kuna ili 2014. godinu kada je deficit iznosio 12,8 milijardi kuna. Nije Hrvatska jedina zemlja koja živi sa svakogodišnjim deficitom – Sjedinjene Američke Države, Kina, Japan, Kanada, Francuska... To su sve zemlje s astronomsko većim javnim dugom i deficitom u fiskalnom budžetu od Hrvatske. Tako SAD kao (još neko kratko vrijeme) najveće gospodarstvo na svijetu duguje 105% čitavog svog gospodarstva (BDP-a), a Japan duguje čitavih 230% svog ukupnog gospodarstva. Hrvatski dug i deficit se čine kao dječji džeparac u usporedbi s ovim ciframa.

Kako je moguće da sve zemlje svijeta istovremeno funkcioniraju u fiskalnom deficitu, budu dužne čitav svoj BDP i da svijet i dalje funkcionira? Pa, odgovor na to je vrlo kompliciran – treba se prvo ustvrditi da novac nije samo ono što većina ljudi koncipira kao novac, većina novca danas podlogu u fizičkoj vrijednosti nema, od ukidanja tzv. zlatnog standarda i uvođenja tzv. sustava plutajuće valute (engl. floating currency system) pojavljuju se derivati (neki bi ih nazvali lažnim novcem), monetarni fondovi, banke, kreditne agencije su puno aktivnije u funkcioniranju država, itd. Odgovor na ovo pitanje zaista zahtjeva puno dublju i širu raspravu nego što ju ja ovdje mislim započinjati.

Moj prošli članak je definirao stav Zakona vezan uz ustroj i rad državnih institucija. Danas namjeravam pisati o sljedećem (trećem) ideološkom temelju Zakona koji glasi:

Država ne smije poslovati u deficitu.

Deficit i dug su neraskidivo povezani, u smislu da enormno visoki dug bezuvjetno vodi u deficit. Ako Vi kao pojedinac s malo iznadprosječnom plaćom imate mjesečnu ratu American Expressa koja vam pojede 85% plaće, nikako ne možete platiti stanarinu, režije, putne i osnovne životne troškove, a da ne uđete u dug. Ista je stvar s državnim budžetom. Ako ste dužni 80% BDP-a, dolaze vam milijarde eura (samo!) kamata na naplatu u tekućoj godini, a vi ste još biračkom tijelu obećali graditi mostove i mostiće (npr. Pelješki most), stazice i puteve (nove kilometre autocesta), obećali ste zaposliti sve članove obitelji vaših glasača, a još treba održati zdravstvo i školstvo od potpunog potonuća i raspada, treba javni aparat hraniti i nahraniti... Nema vam druge nego poslovati u deficitu i pogoršati dug. Nema vam druge nego se stalno zaduživati i dobivanje kredita po međunarodnim monetarnim fondovima u Washingtonu predstavljati kao strateške nacionalne pobjede. Sjetite se samo putovanja ministra Šukera, Linića, Lalovca ili Marića. Sjetite se svih pobjedonosnih govora kako su baš oni uspjeli ispregovarati dobre uvjete uzimanja novih kredita – kako bi otplatili stare kredite. Jedan kredit zamijeniti drugim kreditom, s novim kamatama. To nisu pobjede. To je kupovanje vremena prije bankrota, to je kupovanje socijalnog mira za vrijeme mandata, to je kupovanje mjeseci i godina prije kucanja zloduha iz Venecuele na hrvatska vrata. To je poraz.

Ako mislite da ću u ovom trenutku početi zvučati kao ekipa iz Živog Zida ili Radničke Fronte, i zagovarati njihove metode rješavanja dugova, kao što su tiskanje vlastitog novca ili "ajmo-nikad-ne-otplatit-dug-tko-nam-šta-može", možete mirno spavati. Takve gluposti mi nikad ne bi pale na pamet.

Svakako treba osuditi sve političare koji su sudjelovali u dovođenju Hrvatske do ovog stanja i svakako treba na izborima kazniti sve stranke koje su aktivno i pasivno sudjelovale u tom procesu. Ovakva količina duga je jednostavno katastrofalna. Međutim, i mi kao građani, mi kao glasači smo odgovorni za tu količinu duga. Nitko nije pisnuo protiv zaduživanja kada smo krenuli u megalomanske projekte izgrađivanja autocesti, nitko nije pisnuo protiv masivnog uhljebljivanja i širenja birokratskog aparata za vrijeme Sanadera, iako smo svi znali da se plaće isplaćuju na dug. Nitko se nije žalio kada su "dobrovoljci" u naponu snage dobili povlaštene mirovine u iznosu od dvije do četiri prosječne hrvatske plaće, iako smo svi znali da to plaćamo deficitom. Štoviše, pljeskali smo. Bili smo u deliriju. Sada kada su ti krediti došli na naplatu, odjednom su krivi svi osim nas koji smo dali mandat političarima koji su donijeli te odluke, svijet se urotio protiv nas i ljudi gušteri nas žele porobiti (siguran sam da nas samo dani dijele od takve izjave uvaženog zastupnika Pernara). Pristali smo uzeti kredit, i ako mislimo nastaviti biti dio civiliziranog svijeta, taj kredit se mora vratiti u cijelosti.

Što onda napraviti?

Između ostaloga, prekinuti megalomanske projekte koje ne možemo financirati. Da, tu mislim i na Pelješki most. Prekinuti davati sve poticaje šakom i kapom u svrhu kupovanja socijalnog mira. Značajno umanjiti i prozračiti državnu upravu i države institucije, kao što sam već ranije pisao. Treba racionalizirati obrazovni i zdravstveni sustav, spojiti i specijalizirati bolnice, skresati upisne kvote na fakultetima gdje se obrazuje nepotreban kadar, itd. Potom sav višak novca preusmjeriti u otplatu dugova kako bi čim prije došli do neke zdrave količine duga u BDP-u, i kako bi čim prije mogli značajno spustiti poreze, a većinu poreza i ukinuti, te prepustiti ulaganja, otvaranje radnih mjesta i ostalih stvari koje prosječni hrvatski birač želi i uzaludno čeka od države™ (a i nastavit će čekati uzaludno jer to od države nikada dobiti neće) slobodnom tržištu.

Da zaključim, stav Zakona jest da je javni dug i deficit u potpunosti toksičan za državu i sve stanovnike te države. Država nikada pod nikakvim uvjetima ne smije poslovati u deficitu, a dug u svakom trenutku mora biti sveden na najmanju moguću mjeru. Moramo prestati živjeti na račun svojih praunuka te preuzeti odgovornost za vlastite živote i za vlastite odluke. Državi nije mjesto da vedri i oblači na tržištu, da bude najveći i glavni ulagač, da bude alfa i omega gospodarstva. Država treba financirati isključivo svoj mali i učinkoviti birokratski sustav i sustav zaštite, a gospodarstvo u potpunosti prepustiti tržištu i građanima.

Zapamtite, ako Vi kao pojedinac ne vodite svoje kućanstvo kao pijani milijarder, nemojte dopustiti ni državi da se na taj način ponaša.