Zašto sam napustio ljevicu

Submitted by Patrik Nikolić on ned, 10/22/2017 - 11:15

Napomena: Tekst koji slijedi je prijevod kratkog predavanja Davea Rubina o razlozima zašto je napustio progresivni pokret i, općenito, modernu ljevicu. Njegov sentiment i razlozi su u dlaku isti kao i moji, te Vam iz tog razloga donosim prijevod ovod fantastičnog, kratkog teksta. Dave Rubin vodi emisiju "The Rubin Report" koja je originalno bila dio progresivne mreže "Young Turks" da bi danas bila jedna od kvalitetnijih emisija koja promovira klasični liberalizam u pravom smislu te riječi. Određene sam dijelove komentirao u zagradama kao opasku prevoditelja (op.prev.).

Vjerujete li u slobodu govora?

Vjerujete li da ljude treba cijeniti po njihovom karakteru, a ne po boji kože?

Vjerujete li u slobodu vjeroispovijesti?

Ako vjerujete u ove stvari, vrlo vjerojatno niste progresivni. Možda mislite da ste progresivni. I ja sam to nekada mislio (op.prev. kao i prevoditelj). Moje emisija, „The Rubin Report”, je originalno bila dio progresivne mreže „Young Turks”.

Progresivci su odavali dojam liberala, samo još glasnijih. Progresivci su bili dobri momci: brinuli su se o „malom čovjeku”; brinuli su se o pravima žena i manjina; prihvaćali su promjene objeručke.

Ukratko, tko ne bi htio biti progresivac?

Ali u proteklih nekoliko godina se značenje riječi „progresivac” promijenilo.

Progresivci su nekada govorili, „Mogu se ne slagati s onim što govorite, ali braniti ću do smrti vaše pravo da to kažete”. Više to ne možete čuti iz usta progresivaca.

Zabranjivati na sveučilišnim kampusima govornike s čijim se mišljenjem ne slažete – to nije progresivno. Zabranjivati upotrebu bilo koje riječi koja nije ocijenjena kao „politički korektnom” - to nije progresivno. Stavljati „Trigger Warnings” (op.prev. na svu sreću, to ludilo još nije do nas došlo pa i ne postoji adekvatan prijevod) na knjige, glazbu, filmove, bilo što što može uvrijediti određenu skupinu ljudi – to također nije progresivno.

Sve me to navelo da počnem vjerovati kako većina ljevice više nije progresivna, već upravo regresivna. Ovo je jedan od razloga što sam proveo toliko vremena u svojoj emisiji pričajući o regresivnoj ljevici.

Ta regresivna ideologija ne ocjenjuje ljude kao pojedince, već kao kolektiv.

Ako ste crne boje kože, ili žena, ili musliman, ili hispanac, ili član bilo koje manjinske grupe, ocjenjuje vas se na potpuno drugi način od najgore stvari od svega: bijelog, kršćanskog muškarca. Regresivna ljevica rangira manjinske skupine kao da se natječu u svojevrsnoj Olimpijadi Potlačenih. Zlatna medalja ide najviše uvrijeđenoj, „trigger”-iranoj skupini.

San Martina Luthera Kinga da će njegova djeca biti cijenjena prema karakteru i integritetu, a ne prema njihovoj boji kože je bila liberalna ideja, ali danas to više nije progresivni ideal.

A što je s vjerskom slobodom – idejom da Vam nitko ne može zapovijediti u što morate vjerovati? Zasigurno se progresivci i dalje zalažu za to pravo.

Pa, i ne baš.

Ja sam gay muškarac u braku, pa biste možda pomislili da cijenim državu koja prisiljava kršćanske pekare ili fotografe ili cvjećare da radi protiv svojih osobnih i vjerskih načela kako bi mogli služiti pekarske proizvode, fotografirati ili uređivati moje vjenčanje. Ali bili biste u krivu. Država koja može zakonski prisiljavati kršćane da krše svoju savjest može u bilo kojem trenutku natjerati mene da prekršim svoju. Ako Vam pekar ne želi ispeći kolače, pronađite drugog pekara; nemojte tražiti od države da mu govori što da radi sa svojim privatnim obrtom.

U debati oko abortusa, ja sam pro-choice. Ali država koja može zakonski natjerati skupinu katoličkih redovnica – koje se doslovce zovu Little Sisters of the Poor – da krše svoju vjeru i plaćaju kontracepciju koja izaziva pobačaj može prisiliti bilo koga da učini bilo što.

To nije progresivno, to je regresivno!

Današnji progresivizam je postao pokret krivotvorenog morala, optužujući za rasizam, fanatizam, homofobiju, islamofobiju i niz drugih besmislenih optužbi bilo koga tko se ne slaže s njima.

Bitka ideja zamijenjena je bitkom osjećaja, a bijes je zamijenio iskrenost. Raznolikost je najviši ideal – sve dok to nije ta nezgodna raznolikost mišljenja.

To nije recept za slobodno društvo, to je recept za autoritarizam.

Iz tih razloga, ja se više ne mogu nazivati progresivcem. Ne nazivam se više ni Demokratom. Ja sam klasični liberal. Slobodni mislioc. I, koliko god to mi se to ne sviđalo priznati (op.prev. a prevoditelj u potpunosti dijeli taj sentiment), braniti svoje liberalne vrijednosti je iznenada postala konzervativna pozicija.

Dakle, ako mislite da bi ljudi trebali biti u stanju slobodno reći ono što misle, a da za to ne budu kažnjeni; da bi ljudi trebali biti cijenjeni prema svom karakteru i ponašanju, a ne prema boji kože; i da bi ljudi trebali biti u stanju živjeti na način na koji oni žele, bez uplitanja države u privatne živote, onda u Vama nije ostalo baš puno ljevice.

To ću nastaviti pokušavati objasniti progresivcima sve dok ne budem bio potpuno izostavljen iz lijevih krugova.