Vladine nevladine udruge

Submitted by Patrik Nikolić on sri, 11/15/2017 - 23:07

U javnom diskursu Republike Hrvatske unatrag sigurno 10 godina (koliko aktivno pratim nacionalnu političku scenu), a vjerojatno i dulje, postoji jedna tema koja najbolje i najbrže odvaja principijelne dionike političkog života od oportunističkih i licemjernih dionika hrvatskog političkog života, a to je tema financiranja nevladinih udruga, tj. civilnog društva. Popričajmo malo danas zato o nevladinim udrugama – od vjerskih zajednica, zajednica tzv. civilnog sektora, do kulturno-umjetničkih društava – i financiranju istih.

Krenimo od same definicije civilnog društva s Wikipedije, kojoj se zaista nema što dodati ni oduzeti: „Demokratska društva karakterizira supostojanje triju sektora: javnoga (državnoga), privatnog (tržište) i građanskog (civilno društvo). Najkraće rečeno, civilno društvo jesu građani koji se aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja.”

Koje su ovlasti i autoritet državnog aparata je, naravno, pitanje političke debate od samog osnutka prvih ljudskih zajednica. Također se postavlja pitanje slobode pojedinca na tržištu i treba li moć pojedinca koju posjeduje na tržištu biti proporcionalna njegovoj političkoj moći.

Civilno društvo pak još od antičkog doba gdje su se građani okupljali po trgovima da bi rješavali aktualne probleme lokalne zajednice do danas predstavlja organizirane pojedince koje svoje slobodno vrijeme, znanje, moralni integritet i kapital ulažu u rješavanje problema koje ti pojedinci smatraju bitnim. Dok je državni aparat (u teoriji) stabilan sa stalnim ovlastima pa tako državi uvijek treba vojska, policija, sudstvo i diplomacija, civilno društvo i problematika koju civilno društvo rješava se stalno mijenja te se najčešće fokusira na polja van zakonskog okvira državnog aparata i lokalne, endemske probleme, a ne na sustavne probleme nacionalne ili međunarodne zajednice. Ponavljam, tako bi barem trebalo biti u teoriji.

Tako u sferu civilnog društva ulaze i vjerske zajednice, privatni mediji, humanitarne organizacije, kulturno-umjetničkih društva itd. Ono što iz same definicije civilnih društava proizlazi jest da civilno društvo utječe na državni aparat i tržište, ali je ono suštinski od njega odvojeno. To, nažalost, danas u Hrvatskoj nije slučaj.

Vatikanski ugovori

Počevši od vjerskih zajednica u Hrvatskoj, krenimo od najveće pojedinačne pijavice državnog proračuna iz sektora civilnog društva – Katoličke Crkve. Međunarodni odnosi Republike Hrvatske i Vatikana su uređeni Vatikanskim ugovorima kojih sveukupno ima 4, od koja su tri potpisana 18. prosinca 1996. - ugovori o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH, te o pravnim pitanjima, a 9. listopada 1998. je potpisan i zadnji, za proračun najbolniji, ugovor o gospodarskim pitanjima.

U proračunu za 2017. godinu za potporu vjerskim zajednicama isplaćeno je iz Ministarstva financija 299 452 680 kuna. U odnosu na prošlogodišnji proračun, povećanje od 5%. Dodatnih 1,3 milijuna će Crkvi biti isplaćeno preko Fonda za naknadu oduzete imovine, a 20 634 210 kuna iznosi proračun Ureda Komisije za odnose s vjerskim zajednicama. A to su samo troškovi koji su transparentno navedeni. Cifre, mnogo veće od ove, su isplaćene Crkvi na temelju zadnjeg, četvrtog, Vatikanskog ugovora. Njime je propisano da će Republika Hrvatska iz državnog budžeta Katoličkoj crkvi svake godine uplaćivati iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa u Hrvatskoj. Istim sporazumom propisano je da će RH vratiti Crkvi oduzetu imovinu, ili joj isplatiti primjerenu naknadu za imovinu koju nije moguće vratiti. U prvi članak ovog sporazuma ugrađena je i odredba prema kojoj su donacije koje Crkva prikupi od vjernika oslobođene poreza.

Ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture tako je propisano da će se iz državnog proračuna isplaćivati plaće vjeroučitelja u školama, kao i da će RH snositi troškove izrade i tiskanja udžbenika za vjeronauk. U osnovnim i srednjim školama, prema podacima koje je 2014. godine od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta dobio Index.hr, zaposleno je oko 3000 vjeroučitelja. Za njihove godišnje plaće tada se ukupno izdvajalo oko 218 milijuna kuna, ali u taj iznos nisu bili ubrojeni troškovi prijevoza zaposlenika, niti dodataka na plaću kao što su prekovremeni rad, smjenski rad, jubilarne nagrade, pomoći i druge naknade. Iz čega se zaključuje da samo vjeroučitelji godišnje koštaju RH oko 300 milijuna kuna.

A ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture propisani su i dodatni troškovi: novčane potpore za katoličke škole i sveučilišta, kako postojeća, tako i buduća; novčane potpore za crkvene institute za obrazovanje vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika; novčane potpore za obnovu i čuvanje spomenika vjerske kulturne baštine i umjetničkih djela u posjedu Crkve.

Nešto jeftiniji ispao je ugovor o dušobrižništvu, kojim se država obvezala da će osnovati Vojni ordinarijat i snositi sve njegove troškove. Djelovanje Vojnog ordinarijata financira se iz budžeta MUP-a i MORH-a. Na koncu, tu je i sporazum o pravnim pitanjima kojim je ugovoreno da će RH novčano pomagati ustanove Katoličke crkve koje su u službi općeg dobra.

Po raznim stavkama Vatikanskih ugovora, Republika Hrvatska dodatno financira još i djelovanje katoličkih škola (osnovnih i srednjih), katoličkih fakulteta, troškove međunarodnih, nacionalnih i lokalnih hodočašća za djelatnika MUP-a i MORH-a u cijelosti, kao i troškove održavanja duhovnih vježbi i bračnih susreta djelatnicima MUP-a.

Iz svih ovih navedenih podataka vidljivo je da je proračun RH jedna vreća bez dna kojoj Katolička Crkva uzima minimalno 600 milijuna kuna godišnje (prema konzervativnim podacima) do čak duplog iznosa od toga. Ekonomska premisa na kojoj su Vatikanski ugovori postavljeni jest da je Crkvi otuđeno vlasništvo za vrijeme Jugoslavije te Republika Hrvatska kao nasljednica Socijalističke Republike Hrvatske treba vratiti nekretnine, ili isplatiti Katoličku Crkvu.

Naravno da ja problem s time nemam, te sva nacionalizirana imovina treba biti vraćena svim vlasnicima, bili to privatni pojedinci, međunarodne korporacije ili vjerske zajednice. Međutim, ne možemo u to ime ispisati bianco ček jednoj – bilo kojoj – vjerskoj zajednici na neodređeni broj godina. Sva nekretnina koju je Jugoslavija zaplijenila, a Hrvatska treba vratiti Katoličkoj Crkvi ima svoju konačnu vrijednost te je Hrvatska dužna vratiti samo toliki konačan iznos, koliki god on bio. I ni lipe više.

Vjerske zajednice

Međutim, nije samo Katolička Crkva pijavica na državnom proračunu, i druge zajednice na jednako nebulozne načine žive od novca hrvatskih poreznih obveznika. Tako su u periodu od 2003. do 2014. vjerske zajednice bez Katoličke Crkve primile 200 milijuna kuna proračunskog novca. Tu nisu uračunata davanja iz jedinica lokalnih samouprava, što znači da su ostale vjerske zajednice od novca poreznih obveznika dobile značajno veću svotu novca. A vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj ima zaista mnogo.

Kako na adekvatan, pošten i moralno prihvatljiv način koji odgovara svima riješiti problem financiranja svih vjerskih zajednica? Ovakav način financiranja koji imamo danas je katastrofa – i po državni proračun, i po same vjerske zajednice, i po same vjernike. Naime, vjerske zajednice danas nemaju nikakvu obvezu biti povezani sa svojom pastvom, živjeti s njom i širiti poslanje kroz pastvu. Novac ionako dobivaju od države, a rade li svoj posao kako treba i žive li dosljedno svom nauku? Koga briga, lova koja će pokriti stanovanje i troškove života će kapnuti na račun.

Rješenje koje ima Njemačka je odlično realpolitičko rješenje. Svaki građanin Njemačke osobno bira hoće li se vjerski izjasniti ili neće, te hoće li i kojoj će točno vjerskoj zajednici platiti vjerski porez. Isto tako, svaka vjerska zajednica bira hoće li prepustiti državnom aparatu da ubire porez za nju i prosljeđuje joj novac ili će sama za sebe skupljati novac. Poznati primjeri su Rimokatolička Crkva za koju država skuplja novac i Židovska zajednica koja sama skuplja novac od svojih vjernika.

Na taj način nema lova u mutnom, katolici financiraju Rimokatoličku vjersku zajednicu, Židovi židovsku, muslimani islamske zajednice, pravoslavci pravoslavne, itd. Nema unaprijed dogovorenih kvota, nema političkih dogovora, nema miješanja politike i vjerskih zajednica. Vjerske se zajednice bave onime čime bi se i trebale baviti – svojim vjerskim poslanjem, humanitarnim radom, vjerskom edukacijom – i to daleko od očiju politike.

Rupa bez dna

S druge strane, imamo ostatak civilnog društva koji vrlo često kritizira financiranje vjerskih zajednica i zgraža se (s pravom) nad činjenicom da samo Katolička Crkva dobiva 600 do 1 200 milijuna kuna godišnje, ali vrlo rijetki pojedinci iz tog istog dijela civilnog društva će se zgroziti nad činjenicom da nas civilni sektor, prema zadnje dostupnim podacima, košta 1,5 milijardi kuna, i to ne računajući novce iz fondova Europske Unije. U registru udruga tako imamo preko 50 tisuća aktivnih i brisanih udruga od kojih svake godine njih preko 10 tisuća dobije gore spomenuta sredstva u iznosu od preko milijarde i pol kuna. Među njima su razni sportski savezi koji uzimaju dvoznamenkaste postotke ukupnog iznosa, udruge koje se bave kulturom, dobrovoljna vatrogasna društva, novinarske kuće, blogovi, i mnoga druga čudesa. Sredstva se dodjeljuju na nacionalnoj, županijskoj i gradskoj razini, svaka razina ima svoju birokratsku strukturu koja se bavi administriranjem novaca poreznih obveznika (za slučaj da nisam bio dovoljno precizan – vašeg novca) spomenutim udrugama, a uza sve to sada imamo i dodatan sloj EU birokracije i grabljenjem udruga za novcem EU fondova.

Ponoviti ću još jednom, u nadi da ćete stati i razmisliti o toj brojci. 1,5 milijardi kuna godišnje, ne računajući sredstva Europske Unije, odlazi nevladinim udrugama. Kada zbrojimo s novcem koji odlazi vjerskim zajednicama, dolazimo do brojke od 2,5 do 3 milijarde kuna godišnje sektoru nevladinih, tj. nedržavnih udruga. Kada se podijeli s ukupnim brojem stanovnika RH, to je 600 do 700 kn godišnje po stanovniku, što se ne čini mnogo. Ali to je 600 do 700 kn koje ste vi mogli dati onome kome stvarno želite dati, ili ste ih mogli zadržati za sebe i potrošiti kako hoćete.

Profesionalni volonteri

Jedna nezgodna nuspojava ovakvog sustava jest da stvara profesionalne, karijerne „volontere”, ljudi kojima je navodni cilj pomaganje i rješavanje problema onima koji sami svoje probleme ne mogu riješiti, ali stvarni cilj je održavanje statusa quo, održavanje vječite tenzije i vječite potrebe za vitezom na bijelom konju koji će biti oličenje nekakvog pokreta, brana protiv ostatka svijeta, heroj protiv opresije.

Poznati primjer je Milorad Pupovac kojeg posprdno nazivaju karijernim Srbinom, što je svakako uvredljivo, i šovinistički, i derogativno, ali je u principu točno. Karijerni političar koji je dobar svakoj vlasti, korektiv niti jednoj, i jedine točke dnevnog reda kojima se bavi je uhljebljivanje pripadnika vlastite stranke u državne tvrtke i lobiranje za povećanje sredstava namijenjenih nevladinim udrugama pod plaštem SDSS-a, najpoznatiji primjer su recimo Novosti. Bi li Novosti na slobodnom tržištu ikada zaradile količinu novca koju sada dobivaju od hrvatskih poreznih obveznika? Zovite me skeptikom, ali ja nekako čisto sumnjam u to. Da se razumijemo, ista kritika ide apsolutno svim zastupnicima nacionalnih manjina u Saboru koji svoj utjecaj koriste u pražnjenju državnog proračuna koristeći civilne udruge kao paravan za najobičnije pranje novca.

Tako imamo i jedan GONG, koji također živi na leđima hrvatskih poreznih obveznika, a radi, što točno? Na temelju kojih aktivnosti dobiva iz državnog proračuna 500 000 kn godišnje? Zašto se Hrvatska Gorska Služba Spašavanja (HGSS) financira (i) putem mehanizma nevladinih udruga? Nije li mjesto tako važnoj instituciji mjesto u nekom drugom sektoru, drugom ministarstvu, i drugom mehanizmu financiranja? Zašto humanitarne udruge kao što je „Humanitarna udruga portal dobrote” žive na grbači poreznih obveznika? Ne bi li takve udruge trebale živjeti od dobrovoljnih priloga i volonterskog rada, a ne državnih novaca? Gdje je točno komponenta humanitarnog volontiranja u odrađenom poslu definiranog ugovorom koji je plaćen iz proračuna RH?

Tužna istina sektora civilnog društva u Republici Hrvatskoj jest da je to postao zatvoreni balon koji se pretežno sastoji od karijerista koji skaču s projekta na projekt, iz jedne udruge u drugu, živeći isključivo od novca hrvatskih poreznih obveznika, a da ne odgovaraju nikome, osim samima sebi. To nije adekvatno lice niti humanitarnog rada, niti volonterskog rada.

Profesionalne žrtve

Kada to kažete pripadnicima civilnih udruga, najčešće će vam na nos nabiti dva argumenta.

Prvi argument je da se ne može na civilne udruge gledati kroz tržišnu prizmu i čitavo društvo će se urušiti ako se nevladine udruge ne financiraju novcem iz državnog proračuna.

Što je samo priznanje da za većinom civilnih udruga u Hrvatskoj nema ni potrebe ni interesa, a bez državnih milijuna si ne bi mogli platiti ni sendviče, a kamoli dnevnice, putovanja, službene automobile i prostore.

Međutim, poigrajmo se malo s ovim argumentom. Istina je da je zdravo civilno društvo potrebno za funkcioniranje društva u cjelini i bez njega se čitav društveni sustav urušava. Međutim, nije mi jasna ta kognitivna disonanca gdje ljudi vežu nevladine (znači, NE-vladine, NE-državne) udruge isključivo za državnu sisu. Kako nevladina udruga može kvalitetno i objektivno biti korektiv istoj državi, ako je u potpunosti ovisno o novcu iz državnog proračuna?

Drugi argument, koji gotovo uvijek slijedi nakon ovakvog odgovora na prvi argument, jest da država vrši opresiju nad civilnim sektorom tako da joj uskraćuje financiranje. Sjećate li se medijske halabuke i histerije (koju su stvorili „neovisni” mediji potpuno ovisni o državnom novcu) kada je Hasanbegović počeo zatvarati pipu nevladinim udrugama? Bile su pune naslovnica o tome kako su jadne civilne udruge žrtve državne opresije, kako HaSSan uvodi cenzuru, kako se vraćamo u „ono” crno doba itd.

Ne, draga gospodo. Micanjem civilnih udruga s novca iz državnog proračuna se ne provodi nikakva presija. Nitko ne brani civilnim udrugama da se i dalje bave temama kojima se bave i danas, kojima bi se bavile i sutra. Nikome nije uskraćeno pravo na slobodan govor, pravo na slobodno okupljanje, pravo na političko sudjelovanje. Micanje civilnih udruga s državnog proračuna nije presija, micanje civilnih udruga s državnog proračuna je oslobađanje civilnih udruga i povratak volonterstva i dobrog duha u civilni sektor.

Koliko god me to bolilo priznati, svima nam je fantastičnu lekciju iz organizacije civilnog društva održala udruga U ime obitelji i Željka Markić. Koliko god ne podržavao njihov politički rad, ne mogu se ne diviti količini energije koju su obični ljudi donijeli u udrugu, ne mogu se ne diviti planiranju, formuliranju i egzekuciji specifičnog plana s konačnim ciljevima (koji su ostvareni u roku), ne mogu se ne diviti zatvaranju financijske konstrukcije koja je došla neovisno o državi (ako zanemarimo Bandićeve eskapade sa štandovima i gradskim prostorom). Željka Markić je svima dala recept i benchmark kako civilni sektor mora djelovati – samo se nadam da će se iduća civilna udruga baviti ekonomskom tematikom, a ne miješanjem katekizma s Ustavom.

Ali očito je lakše biti vječita oporba, koja za održavanje statusa quo dobiva uredne dotacije iz državnog proračuna.

Vječna potkova

Jean-Pierre Faye je iznio tezu da politički spektar nije jednodimenzionalni pravac gdje su krajevi spektra (ekstremna ljevica vs. ekstremna desnica) najudaljenije točke pravca, već da je politički spektar uređen u obliku konjske potkove gdje ekstremna ljevica i ekstremna desnica, iako semantički potpuno različite, počinju strašno ličiti jedna na drugu u metodama egzekucije svojih političkih planova.

Štogod općenito mislili o teoriji potkove, u ovom slučaju, ona se postojano drži.

Dok udruge civilnog sektora okupljene oko ukidanja Vatikanskih ugovora zaista kvalitetno seciraju katastrofalan način financiranja vjerskih zajednica, upozoravaju na toksičan utjecaj miješanja države i vjerskih zajednica, upozoravaju na kršenje Ustava i mnoge druge stvari, ostaju slijepi na to da oni sami žive od državnog novca na u dlaku isti način kao i vjerske zajednice. Njima borba protiv Vatikanskih ugovora ne znači rasterećenje poreznih obveznika za 600 do 1200 milijuna kuna. A ne. Njima borba protiv Vatikanskih ugovora znači potencijalnih 600 do 1200 milijuna kuna više nevladinim udrugama.

I zato se takozvani „desničari” s pravom pitaju – „a zašto ste vi protiv financiranja Crkve, kad mi financiramo milijun udruga koje ne podržavamo?” To je zaista dobro pitanje.

S druge strane potkove imamo konzervativce koji su i ekonomski konzervativni i, makar deklarativno, za manju državu, efikasniji birokratski aparat, itd. Prioriteti su im micanje nevladinih udruga s državnog proračuna, što je hvalevrijedan potez i stav. Tog stava su recimo Batarelo, Bartulica, Popov, Markić. Ali spomenite im Vatikanske ugovore, micanje države od financiranja vjerskih zajednica i oči će vam izvaditi.

Tu dolazimo do točke da vas, porezne obveznike u sredini potkove, i jedna i druga strana potkove gleda na u dlaku jednaki način. Samo kao na bankomat koji je dužan financirati njihove aktivnosti i njihove ideološke platforme, a idealno bi bilo i da ne postavljate pitanja kako se točno i tko točno te vaše novce troši.

Zato je vrijeme da i jednima i drugima jasno i glasno kažemo da više nećemo biti njihovi bankomati.