Uvod u objektivizam

Submitted by Patrik Nikolić on sub, 09/30/2017 - 18:33

Dvadeseto je stoljeće bilo iznimno polarizirajuće stoljeće. To je bilo stoljeće neviđenog rasta prosperiteta čovječanstva, najvećeg pada siromaštva od nastanka čovječanstva, stoljeće u kojem su cjepiva spasila ne milijune, nego milijarde života, kvaliteta i duljina života je u čitavom svijetu strahovito porasla, tehnološki razvoj nas je u samo 50 godina odveo od kočija, zaprežnih kola i uljnih lampi do računala i slijetanja na Mjesec. Isto tako, 20. stoljeće je bilo stoljeće totalnog rata. Dok je u jednom dijelu svijeta povijest donosila dotada nezamislivo obilje, na drugom mjestu je donosila nezamislive užase – genocidi, koncentracijski logori, kemijsko ratovanje, bombardiranja, nuklearne bombe... To je, također, neupitna ostavština 20. stoljeća.

Tako imamo rasprave tko je najgori zločinac 20. stoljeća, koji su sistemi neljudskiji od drugih. Tako će jedni reći da je fašizam bio najgora ideologija nastala u 20. stoljeću koja je donijela nezamislive patnje. Netko drugi će biti specifičniji i reći da je nacizam najgora ideologija. Doći će treći sugovornik i reći da su nacisti i fašisti male bebe naspram komunista koji su pobili preko 100 milijuna ljudi, pa će se netko fokusirati na Staljina, netko na Lenjina, netko na Pol Pota, netko na Mao Ce Tunga, netko na Tita... Doći će pak netko drugi pa će reći da je kapitalizam i liberalna demokracija najgori poredak koji je unio strukturnu nejednakost u svijet i na vlast u svijetu dovodio ljude kao što su Pinochet ili Franco.

Međutim, jedna je stvarnost. Svim gore navedenim režimima je zajednička jedna stvar – autoritarizam i, u većini slučajeva (npr. Pinochet kao iznimka), socijalistički ekonomski sustav. Sustav u kojem pojedinac ne vrijedi ništa, a društvo je svetinja. Sustav u kojem država ne postoji za vas i zbog vas, nego vi postojite zbog države.

Tragičan trend 20. stoljeća je taj da je u svim kutcima našeg planeta država rasla, birokracija se širila, autonomija čovjeka je nestajala, propisi i zakoni su se štancali brže od zečeva i moć države je postala apsolutna. I danas, 2017. godine, moć mnogih zapadnih država je praktički apsolutna i totalitaristička, ali nije u rukama jednog vladara ili jedne klike. To što se grupa vladara može mijenjati demokratskim putem ne znači da državu, tj. njene ovlasti i moć, ne treba masivno skresati; demokracija je samo način izbora vlastodržaca, i sama po sebi ne osigurava slobodu društva. Štoviše, ovisno o glasačkim preferencijama građana, upravo demokracija može društvo voditi u neslobodu.

Pojam o kojem malo ljudi ikada razmišlja je sljedeći – democid. Democid je genocid nad vlastitim narodom. Najgora pošast 20. stoljeća je democid u kojima je tokom 20. stoljeća poginulo preko 260 milijuna ljudi. Ako je ikada postojalo razdoblje kada je razoružano stanovništvo ovisno o državi trebalo posumnjati u dobrohotnost instituta svemoćne države koja je odgovorna za obrazovanje, liječenje, održavanje infrastrukture, očuvanje mira, stabilnosti, sigurnosti, prehrane – danas, kada možemo rezimirati 20. stoljeće, bi to razdoblje bilo to.

Na sreću, 20. stoljeće nije dalo samo autoritarne vođe i beskičmenu akademsku elitu ovisnu o njima. Uz neviđeni gospodarski rast i globalizaciju, došlo je i do kulturne i filozofske revolucije. Dvadeseto stoljeće nam je dalo i jedan novi, svježi te cjeloviti filozofski pokret koji stoji u potpunoj oprečnosti svih totalitarnih režima 20. stoljeća. Sve ekonomske škole proizašle iz njega i ekonomske škole pod njegovim utjecajem (kao što je bila Ekonomska škola Chicago-a) su odgovorne za neviđeno blagostanje Zapada od kraja 70.-ih godina i 80.-ih godina 20. stoljeća pod Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher, pod čijim je vodstvom srednja klasa SAD-a i UK-a doživjela procvat te su njihove legislative otvorile put digitalnoj revoluciji koja je transformirala svijet 90-tih godina 20. stoljeća i uvela nas u digitalno doba današnjice. Riječ je o objektivizmu.

Majka objektivizma je poznata Ruskinja židovskog porijekla Ayn Rand koja je emigrirala u SAD nakon Sovjetske revolucije. Nakon 2. svjetskog rata je kao tornado poharala intelektualnu scenu SAD-a te je svojim životnim djelom, romanom „Atlas Shrugged”, ostavila neobrisivi pečat na filozofiju 20. stoljeća.

Vjerujem da filozofiju objektivizma može puno bolje od mene objasniti sama Rand pa vam tako u nastavku donosim prijevod prve od novinarskih kolumni koje je napisala tokom godina, koji je izašao pod nazivom "Introducing Objectivism". Članak je izdan u Los Angeles Timesu 17. lipnja 1962. godina, pred više od 55 godina. Ostaje relevantan i svjež do dana današnjeg. Tako Ayn Rand kaže sljedeće:

Na prodajnoj konferenciji u Random House-u, prije objavljivanja knjige „Atlas Shrugged” (op. prev. knjiga do danas nije prevedena na hrvatski jezik), jedan od prodavača knjiga me pitao mogu li predstaviti srž moje filozofije dok stojim na jednoj nozi. Učinila sam to na sljedeći način:

  1. Metafizika: objektivna stvarnost

  2. Epistemologija: razum

  3. Etika: osobni interes

  4. Politika: kapitalizam

Ako želite da se to prevede u jednostavan jezik, to bi značilo da: 1. „Priroda, da bi se njome zapovijedalo, mora biti poštivana” ili „Željeti nešto ne znači da će to biti stvarno.” 2. „Ne možete u isto vrijeme pojesti kolač i imati kolač.” 3. „Čovjek je samome sebi svrha.” 4. „Daj mi slobodu ili mi daj smrt.”

Ako biste se držali ovih koncepata s potpunom dosljednošću, kao temeljem vaših uvjerenja, imali biste cjeloviti filozofski sustav koji vodi tijek vašeg života. No, držati ih s potpunom dosljednošću – razumjeti ih, definirati, dokazati i primjenjivati ih – zahtijeva širinu misli i intelektualni kapacitet. Zato se ne može raspravljati o filozofiji dok se stoji na jednoj nozi – niti dok se stoji s dvije noge s obje strane svake ograde. Ovaj posljednji je danas prevladavajući stav u filozofskoj poziciji, pogotovo u polju politike (op. prev. 1962. je godina i hladnoratne tenzije eskaliraju, a primjetite da se situacija po pitanju neiskrenosti stavova političara od onda nije bitno promijenila).

Moja filozofija, objektivizam, drži da:

  1. Realnost postoji kao objektivni apsolut – činjenice su činjenice, neovisne o čovjekovim osjećajima, željama, nadama ili strahovima.

  2. Razum (sposobnost koja prepoznaje i spaja materijal kojeg ljudska osjetila pružaju umu) je čovjekov jedini način da percipira stvarnost, njegov jedini izvor znanja, njegov jedini vodič za djelovanje i temeljno sredstvo preživljavanja.

  3. Čovjek – svaki čovjek – je svrha samome sebi, a ne sredstvo za ostvarivanje ciljeva drugim ljudima. On mora postojati zbog sebe, niti se žrtvujući se za niti žtvujući druge za samoga sebe. Traganje za racionalnim vlastitim interesom i svojom srećom je najviša moralna svrha njegova života.

  4. Idealni političko-ekonomski sustav je laissez-faire kapitalizam. Riječ je o sustavu u kojem se ljudi jedni prema drugima odnose ne kao žrtve i krvnici, niti kao gospodari i robovi, nego kao trgovci, dobrovoljnom razmjenom na obostranu korist. To je sustav u kojem niti jedan čovjek ne može dobiti vrijednost od drugog čovjeka koristeći fizičko nasilje, i niti jedan čovjek ne može inicirati korištenje nasilja protiv drugih ljudi. Država djeluje samo kao policajac koji štiti ljudska prava (op. prev. defincija ljudskih prava koju koristi Ayn Rand i koju koriste Ujedinjeni Narodi nisu iste; UN je bitno proširio popis nizom "prava" koja traže određene akcije drugih individua da bi bila ostvarena, što je nekompatibilno sa slobodom); koristi fizičko nasilje samo u odmazdi i to samo protiv onih koji su nasilje inicirali, kao što su kriminalci ili osvajači. U sustavu punog, pravog kapitalizma treba postojati (ali, povijesno, još nije) potpuna odvojenost države i ekonomije, na isti način i iz istih razloga kao odvojenost države i vjerskih institucija.