Slobodan softver je slobodarski, a ne socijalistički koncept

Submitted by Vedran Miletić on sub, 01/14/2017 - 11:57

Radnička Fronta periodički propagira tezu da su pokret slobodnog softvera i povezani pokreti (konkretno, Wikipedia i općenito Creative Commons) indikacija "post-kapitalističkog" društva, direktne demokracije i rasta socijalizma (konkretno, to čine ovdje, ovdje i ovdje). Međutim, je li to zaista tako? Imaju li socijalisti zaista ideološki monopol na ideje koje su u osnovi slobodnog softvera i povezanih pokreta? Ograničimo se za sada na slobodan softver i njegove ideološke i praktične osnove, obzirom da su Creative Commons i Wikipedia nešto drugačija priča.

Pokret slobodnog softvera započeo je 1983. godine kada je Richard M. Stallman, tada istraživač u renomiranom laboratoriju za istraživanje umjetne inteligencije na Massachusetts Institute of Technology, imao problem s dijeljenim pisačem: konkretno, pisač mu nije javljao da se dogodio zastoj papira i to je činilo da mora svaki puta otići fizički do pisača provjeriti je li sve u redu. Shvatio je da problem ne može riješiti obzirom da upravljački softver pisača on posjeduje samo u formatu u kojem ga je izrazito teško mijenjati, a kompanija koja prodaje pisač nije imala interesa da u upravljački softver pisača doda funkcionalnost koju je Stallman trebao. Također, kompanija mu nije bila voljna dati izvorni kod softvera kako bi ga sam mogao prilagoditi svojim potrebama.

Stallman shvaća da je problem puno dublji od upravljačkih programa za pisač i da vrijedi za gotovo sav softver koji posjeduje. Zaključuje da je potrebno krenuti ispočetka i napraviti softver koji će se slobodno dijeliti među programerima i koji će oni moći prilagoditi svojim potrebama. Kako je tada korišteni operacijski sustav Unix bio neslobodan, Stallman svoj projekt naziva GNU (rekurzivna kratica za, GNU's Not Unix) i stavlja slobodu u temelje projekta. Dvije godine kasnije osniva Free Software Foundation (FSF), te definira slobodan softver kroz četiri slobode koje korisnik softvera ima:

  • sloboda 0: Sloboda pokretanja programa u bilo koje svrhe.
  • sloboda 1: Sloboda proučavanja rada programa i prilagodbe istog svojim potrebama (pristup izvornom kodu je preduvjet za to).
  • sloboda 2: Sloboda distribuiranja presnimaka kako bi se pomoglo bližnjemu.
  • sloboda 3: Sloboda poboljšavanja programa i ustupanja izmijenjenih inačica javnosti za blagodat cijele zajednice (pristup izvornom kodu je preduvjet za to).

Uočimo da Stallman ni u kojem trenutku ne zahtijeva da se softver besplatno distribuira svima, štoviše smatra da svaka osoba ima pravo naplatiti troškove distribucije softvera drugima ako to želi i da će upravo to što svaka osoba to može napraviti vremenom te troškove sniziti. To je upravo primjer slobodnog tržišta.

Nadalje, Stallman poštuje autorsko pravo (ekvivalentan pojam u anglo-saksonskom nazivlju je copyright). Autor softvera odlučuje pod kojim će ga uvjetima dijeliti i zadržava svoje pravo da buduće verzije ne dijeli pod istim tim uvjetima. Treba li intelektualno vlasništvo biti prepoznato kao oblik vlasništva jest tema za raspravu čak i među slobodarima (i tu postoje različiti stavovi o autorskom pravu i patentnom pravu). Međutim, autorsko pravo u trenutnom društvenom uređenju postoji i Stallman ga ovdje koristi. Dakle, poštuje za softver relevantni oblik privatnog vlasništva.

Naposlijetku, Stallman nigdje ne kaže da je autor softvera dužan softver prilagoditi potrebama korisnika bez naknade, ili uopće. To je stvar o kojoj će se autor softvera i korisnik dogovoriti. Ako ne uspiju, korisnik ima mnogo drugih programera koje može pitati da mu prilagode softver, koji na to mogu i ne moraju pristati. To je primjer slobode udruživanja; udruživanje se  događa kad postoji obostrani interes i obostrani pristanak.

Linux (ili, prema Stallmanovom nazivlju, GNU/Linux) se često navodi kao primjer vrlo uspješnog projekta slobodnog softvera. Programiranje jezgre Linuxa započeo je Linus Torvalds kao hobi, i pridružili su mu se drugi hobisti koji su unutra implementirali svoje ideje. To su izveli bez vijeća, povjerenstava i direktne demokracije. Svatko od njih u Linux je implementirao točno ono što mu je trebalo, što je htio ili što mu je bilo zanimljivo, ma koliko ljudi glasalo za ili protiv. Svatko je od njih u projektu sudjelovao svojom voljom, eventualno uz naknadu neke treće strane koja je također dogovorena dobrovoljno.

Velik broj projekata slobodnog softvera funkcionira meritokratski. Onaj tko najviše doprinosi najviše odlučuje o tome u kojem će smjeru projekt ići, a to čini isključivo kroz prihvaćanje i odbijanje tuđih ideja i tuđeg rada. Naime, mišljenje onoga tko radi bolji posao ili ga radi više ima veću težinu od mišljenja onih koji rade lošiji ili ga rade manje. Stoga takav pojedinac više utječe na odluku hoće li rad drugih biti u projektu prihvaćen ili odbijen. Svatko ima slobodu doprinijeti slobodnom softveru na način na koji želi i koliko želi, ali nema garanciju da će ti doprinosi biti zanimljvi drugima. U većini slučajeva projekti dođu do konsenzusa, ali ponekad se to ne dogodi i tada bilo koja grupa ili pojedinac ima potpunu slobodu odvojiti se, kopirati sav kod (koji i dalje pripada drugima zbog autorskog prava, ali se može neograničeno kopirati) i nastaviti razvoj.

Već smo spomenuli da svatko ima slobodu primiti naknadu za svoj rad, a to kompanije poput Googlea, Facebooka, Applea i drugih velikana IT industrije itekako koriste. Samo za primjer, nedavno je Chris Lattner, autor LLVM-a i Swifta, prešao iz Applea u Teslu. On je započeo programirati LLVM za vrijeme studija i nastavio kasnije, što mu je donijelo intervju za posao u Appleu; Appleu se njegov projekt pokazao koristan i odlučili su ga dalje razvijati u skladu sa svojim potrebama, a istovremeno su smatrali da im autor projekta u tome može puno pomoći te su uz obostrani pristanak i na obostrano zadovoljstvo dogovorili zamjenu rada za kapital. Danas o LLVM-u ovise Apple, AMD, ARM i Adobe, da navedemo tek neke od kompanija, te čitav niz drugih projekata slobodnog softvera otvorenog koda. Tesla je smatrala da im treba netko tko ima vještine i iskustvo koje ima Chris Lattner. On je vjerojatno jako dobro plaćen za to što radi, što ne čudi obzirom da to radi bolje od drugih ljudi. Chris će u Tesli raditi ono što ispregovara, a onog časa kada napusti kompaniju, projekt će ponovno moći razvijati kako god hoće, u skladu sa svojim potrebama i interesima.

Slobodan softver je slobodarski, a ne socijalistički koncept. Zasniva se na slobodi i meritokraciji, a ne na jednakosti i demokraciji. Štoviše, toliko je slobodarski da omogućuje svakome da vodi projekte zasnovane na kojim god vrijednostima želi i zbog toga je kompatibilan s mnogim društvenim ustrojima i baš zbog toga ga mnogi (uključujući Radničku Frontu) prisvajaju. Međutim, osnova slobodnog softvera je sloboda da se odvojite od projekta s kojim se ne slažete i to onemogućuje protivnike slobode da svoje vrijednosti nameću drugima. Projekti koji opstaju, nimalo iznenađujuće, biraju kao svoje vrijednosti slobodu i meritokraciju.