Reforma u ništa

Submitted by Patrik Nikolić on čet, 07/13/2017 - 23:41

Glupost i kratkovidnost hrvatskih političara je već odavno konstanta hrvatske politike. Obrnuto kronološkim redoslijedom, hrvatska politika je devoluirala do te mjere da je velika faca u Saboru antivaxer i ljubitelj svakakvih teorija zavjera Ivan Pernar. Ali nije Pernar jedini "intelektulac" u Saboru. Jedan od prvih državničkih poteza cijenjenog i uvaženog premijera Plenkovića je bilo pokazivanje zubiju Rusima u Ukrajini, a jedina dobra stvar koja je proizašla iz toga jest rusko miniranje Agrokora (hvala braći Rusima, hvala bratu Putinu na tome što su napravili). U zadnjih 15 godina su nas naši vrli političari na vrhuncu ekonomske krize uvjeravali kako krize nema i kako demografska situacija uopće nije toliko loša. Uvjeravali su nas također kako smo na putu da dođemo do puta koji vodi na put izlasku iz krize. Čini mi se da još uvijek tražimo taj prvi put prema putu.

Slušajući izjave naših ministara i uvaženih saborskih zastupnika kroz zadnjih 15 godina mogu konstatirati samo jednu stvar – još je nama fantastično koliko bi nam moglo biti loše. Tu činjenicu možemo zahvaliti samo jednoj stvari, a to je more, koji je jedini pouzdani punioc proračuna od osamostaljenja Hrvatske naovamo. Poštujte to more i idući put kad uskočite u njega, dobro razmislite hoćete li nužditi u njega ili ne.

Vratimo se na naše intelektualce kojima svojim glasovima dajemo da nam vode državu. Danas je, u svoj svojoj veleumnosti, ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić napao Lidl i Kaufland jer, zamislite vi sada to, prodaju pekarske proizvode i koji nisu proizvedeni u Hrvatskoj, i to u brojci od preko 90 posto asortimana. Osim što to nije istina, kako su ga Lidl i Kaufland demantirali, jedan ministar se nema što petljati u tržišnu utakmicu i otvoreno zauzimati strane između specifičnih tržišnih sudionika. Osim što nema nikakve veze s pameti, to je i protivno Ustavu Republike Hrvatske. Ministar bi teoretski mogao otvoreno dirigirati tržišem, ali morali bi se preimenovati natrag u Socijalističku Republiku Hrvatsku i uopće prestati glumiti da živimo u tamo nekakvom kapitalizmu. Ruku na srce, u Hrvatskoj kapitalizma nema ni u tragovima, koliko god Komadina i Obersnel u deliriju arlaukali na neoliberalni kapitalizam i borbu prekarijata i proletarijata. I kada već idemo do kraja, proglasimo Agrokor jedinim dobavljačem i prodavačem hrane pa da nam svima srce bude na mjestu.

Zašto je ministrov napad čisti idiotizam? Krenimo redom.

Uzmimo za primjer samo Lidl. Lidl nudi, u odnosu na hrvatske trgovačke lance kao što je Konzum, fantastične uvjete svojim radnicima. Plaća nije visoka kao liječnicima ili programerima pa se radnici ne mogu računati kao srednji sloj, ali je plaća sasvim pristojna, radni uvjeti su relativno dobri, imaju puno više slobodnih dana od radnika u Konzumu i redovno idu na radionice. Ukoliko hrvatska Vlada želi najbolje hrvatskim radnicima, zašto uporno podmeće klipove trgovačkim lancima koji najviše poštuju svoje radnike?

Nadalje, Lidl uredno i redovno plaća sve svoje obaveze svim svojim dobavljačima, kao i sve poreze i ostalih milijardu fiskalnih i parafiskalnih nameta Republici Hrvatskoj. Za to vrijeme, jedan Agrokor, kojeg bi ja i ostali potrošači trebali spašavati kupujući drugoklasnu robu i škart u njemu plaćajući ih kao prvoklasnu robu, je uništio nebrojena obiteljska gospodarstva, doveo stare i slavne brendove kao što je Kraš na koljena i lex Agrokorom ostavio Republici Hrvatskoj dug od preko 40 milijardi kuna. A tko zna koliko je još duga u ormarima i koliko će još kostura ispasti. Meni kao kupcu je jasno koga treba podržati i kome trebam dati novce. Ako ton teksta nije dovoljno jasan, to nije Agrokor.

Lidl i Kaufland, osim što prodaju domaće robe u istom omjeru kao i Agrokor, ako ne i u većem, za razliku od Agrokora redovno izvoze hrvatske proizvode na tržište Europske Unije. Pa prošli tjedan je Lidl u Irskoj imao akciju hrvatskih proizvoda. Možete se sjetiti kada je Agrokor izvezao hrvatsku robu na tržište Europske Unije, a da nije Slovenija? Naravno da ne možete, Agrokor uopće ne postoji na tržištu Europe Unije. A što su u Hrvatsku unijeli Kaufland i Lidl? Samo Kaufland je donio preko 3,5 milijardi kuna ulaganja. Sjetimo se prošlog paragrafa, Agrokor je opustošio Hrvatsku za minimalno 40 milijardi kuna. A sustavna šteta koju je Agrokor učinio u zadnjih 25 godina je mnogo, mnogo veća.

I zadnja i najbitnija stvar: od slogana "Kupujmo hrvatsko" se već svakoj osobi sa više od 2 zrna soli lagano povraća. Em što su nam kroz godine prodavali uvozno meso prepakirano u Hrvatskoj kao "autohtoni hrvatski proizvod", em su nam po tržnicama razni šaneri i preprodavači prodavali "vrgoračke" jagode iz Španjolske po cijeni suhog zlata (dok su u obližnjem trgovačkom centru odlazile po barem upola manjoj cijeni), a toliko se novaca hrvatskih poreznih obveznika slilo u džepove birokracije za "poticanje domaće proizvodnje" i "revitalizaciju hrvatskog sela" i svakom normalnom čovjeku krv vrije dok samo razmišlja o tome. Često prošećem tržnicama, ali ne sjećam se kada sam zadnji put kupio na tržnici išta osim bureka (vjerojatno je i u njemu bilo uvozno meso!). Evo, prođite hrvatskim gradovima u sezoni jagoda i pogledajte koliko se "vrgoračkih jagoda" prodaje. Vrgorac je očito kontinent, a ne selo.

I tu dolazimo do srži problema. Popričajmo malo o reformi svih reformi, reformi većoj od kurikularne reforme (!!!), o reformi hrvatskog sela. O jednoj velikoj reformi u ništa.

Postoji taj jedan mit i bajka u Hrvatskoj da naše selo propada. I to propada samo i isključivo zbog mrskog kapitalizma, uvoznog lobija i drznika koji ne kupuju hrvatsku robu. Ta vječna patnja hrvatskog sela, vapaji za državnim novcem, za državnom pomoći nikako da prestanu. Ali istina je sljedeća.

Hrvatsko selo ne propada niti zbog kapitalizma, niti zbog uvoznog lobija, niti zbog drznika koji ne kupuju hrvatsku robu. Hrvatsko selo čak ne propada niti zbog zakona koji nemaju veze s pameću. Hrvasko selo propada zbog hrvatskog seljaka. Zbog tog istog seljaka koji se odbija prilagoditi vremenu u kojem živi, zbog seljaka koji bi htio živjeti kao lord uzgojem pšenice na svojih pola hektara zemlje, zbog hrvatskog seljaka koji se ne želi udružiti s drugim hrvatskim seljakom, zbog seljaka koji je financijski nepismen i nikada mu ne padne na pamet da svoje proizvode plasira direktno na europskom tržištu, zbog hrvatskog seljaka koji kredit i državni poticaj troši na novi traktor, zbog hrvatskog seljaka koji ne prati tehnologiju, zbog seljaka kojem padne mrak na oči kada čuje riječi Monsanto i GMO.

Najprije da krenemo o žalopojkama kako mladi bježe sa sela ostavljajući demografsku katastrofu iza sebe. Prema posljednjem popisu stanovništva, 3,5% stanovništva se bavi poljoprivredom. Znam da su novinari i političari na geografiji prespavali lekcije o industrijskim revolucijama, ali to je još i relativno visok postotak stanovništva zaposlenog u agraru. Uzimajući u obzir da jedna poljoprivredna velesila, SAD, ima zaposlenih u agrikulturi manje od 2% stanovništva, teško se može reći da je problem hrvatske agrikulture manjak ljudstva. Problem leži u nečemu drugome.

Sljedeći argument koji često možete čuti od novinara sjetnih očiju jest da selo propada i da treba vratiti ljude da žive od zemlje. Uzmimo za primjer agrikulturalnu velesilu Europe, Francusku. Francuska ima preko milijun radnika zaposleno u agrikulturi i preko polovina zemlje je pokrivena obrađenim farmama. Najveći, ili jedan od najvećih, je igrača na tržištu Europe i agrikultura francuskom proračunu doprinosi čitavih 1,5%. Možemo li u 21. stoljeću prestati gledati na agrikulturu kao na stup proračuna i shvatiti da se još nijedna država nije obogatila na ime poljoprivrede? Možemo li prestati glorificirati zemljoradnju i tak-su-delali-naši-stari običaje? Običajima je mjesto u KUD-ovima, a ne u strateškim dokumentima Republike Hrvatske. Budućnost leži u high-tech industriji, svemirskoj industriji i turizmu, biotehnologji, nanotehnologiji i računalnim znanostima. Ne u pšenici, ne u paprici, i ne u kukuruzu. Što ne znači da svakoj zajednici – bila to država ili zajednica država – ne treba poljoprivreda.

Hrvatska poljoprivreda zaista jest u rasulu, što krivicom samih seljaka, što krivicom države. Hrvatska gospodarstva su fragmentirana i premalena da bi svakom pojedincu bila isplativa, osim ako ne uzgaja egzotične namirnice koje može skupo prodati. Ono što moraju shvatiti i političari i seljaci jest da je poljoprivreda biznis kao i svaki drugi. Potrošača jedino zanima koliko kvalitetan proizvod može dobiti za koju cijenu. Uvijek će najbolji omjer kvalitete i cijene prevagnuti kod potrošača, koliko god se lokalni protekcionisti propinjali na zadnje noge. Ni Željezna zavjesa, ni carina nije zaustavila Hrvate da pod Jugoslavijom sve kupuju u Trstu, Udinama i Monfalconeu. Opet lupite carine, poreze ili ograničite na bilo koji način dotok kvalitetnije i/ili jeftinije robe u Hrvatsku pa će tradicija kupovanja u Italiji opet zaživjeti. To je slobodno tržište i niti jedan jedini zakon koji bistri umovi Plenkovićeva kabineta smisle ga neće zaustaviti niti će mene osobno natjerati da nahrlim u Konzumove poslovnice.

I kako se onda poljoprivrednici mogu boriti za svoju koru kruha?

Za početak mogu prestati glasati za socijalističke parazite plavog plašta koje uredno biraju zadnjih 25 godina. Dok ih država nemilosrdno uništava katastrofalnom poreznom politikom, nebuloznim parafiskalnim nametima, nejasnim uvjetima dodjeljivanja koncesija i poticaja, rodijačkim upravljanjem agrara, seljak nikada, ali nikada neće postati uspješan poslovni čovjek. Nikada. Institucije kao što su centralni otkup trebaju biti potpuno ukinute. Jednom kada seljak shvati da mu je država, a ne potrošač, neprijatelj koji ga drži u dobu između 2 svjetska rata će se situacija krenuti poboljšavati. Liberalizacija tržišta rada i lakše okrupljivanje zemlje mora postati imperativ svakog seljaka.

Nadalje, neka se ugledaju na Austriju ili Italiju. Tamo sva gospodarstva funkcioniraju na principu zadruga. Ne, to nije prljava komunistička riječ (posvajanje riječi od strane ljevičara je vrlo tipično i nije ograničeno na poljoprivredu i industriju). Uredno se sastavi zadruga, svaki seljak koji je u zadrugu donio X% zemlje i kapitala pri svakoj isplati dobije tih istih X% zarade. Vrlo jednostavan kapitalizam, i zaista kapitalizam: seljaci dobrovoljno ulažu vlastiti kapital i na njega ostvaruju prihod. Odjednom više ne treba svaki seljak imati svoj traktor i svoje plugove, nego se oprema i znanje dijele te ostane puno više novca u džepu seljaka, što znači da može operirati s manjom maržom. Funkcionira u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, funkcioniralo bi i kod nas.

Iduća stvar je specijalizacija. Možemo odmah reći da jedna Hrvatska nikad, ali nikad, neće potući Francusku ili Ukrajinu u uzgoju žitarica zbog zakona velikih brojeva. Otvoreno kažem, neka me pljuje tko hoće, da je svaki seljak koji zasije pšenicu idiot koji i zaslužuje da kraj godine dočeka gladan. Premalo smo tržište, preskupi smo radnici i imamo premalena gospodarstva da bi se s drugim tržištima natjecali u volumenu. Jedina šansa hrvatske poljoprivrede jest specijalizacija u kvalitetnoj robi. Primjera, na svu sreću, ima dovoljno i u Hrvatskoj. Svi poljoprivrednici bi se trebali ugledati na paške stočare koji jako pristojno žive od prodaje sira i janjadi specifičnih za Pag. Nigdje drugdje u svijetu se ne može postići točno taj okus sira i točno taj okus janjetine i otočani su to prepoznali. To se isto treba dogoditi u Slavoniji, Baranji, Posavini i Podravini. Prestanite uzgajati robu masovne potrošnje i počnite uzgajati specifičnu robu visoke kvalitete i niskog volumena koju ne može proizvesti nitko drugi na svijetu.

Mladi poljoprivrednici se moraju školovati ne samo na agronomskih fakultetima nego i u poslovnim školama. Ne mogu dovoljno naglasiti kako je poljoprivreda biznis kao i svaki drugi. Ulaganje u tehnologiju, u baze podataka, u umrežavanje poljoprivrednika, u networking, u socijalne događaje, u inkubatore i start-up-ove, povezivanje s turizmom, to su koraci naprijed za hrvatskog seljaka, a ne moljenje poticaja.

Kada smo kod poticaja, poticaji se moraju ukinuti, i to u potpunosti. Ukoliko ne možeš preživjeti na tržištu, makni se i prepusti mjesto onomu tko može. Biznis nije za ljude slabog srca.

Ukoliko se na tržištu Republike Hrvatske pojavi generacija uspješnih mladih poljoprivrednika koji budu mogli generirati kapital, mjesta za ulaganje neće nedostajati. Znam da je uopće glupo o ovome govoriti u dobu dok se Hrvatska nije makla od Drugog svjetskog rata po pitanju poljoprivrede – ne trebate otići u USA za dokaz, odite u Srbiju koja je Amerika u odnosu na hrvatsku poljoprivredu – ali dolazi novo doba poljoprivrede. EU će valjda doći pameti i prestati populistički podilaziti masama pa će dopustiti da se GMO usjevi neometano koriste u poljoprivredi, što otvara sasvim nove vidike u uzgoju hrane. Međutim, za to treba znanje.

Također dolazi vrijeme vertikalnih farmi što će poduzetnim poljoprivrednicima omogućiti da usred gradova uzgajaju hranu i dovoze elitne namirnice direktno na stol najskupljih restorana. Hidroponske farme, podzemne farme, molekularno stočarstvo, sve nas to čeka u skorijoj budućnosti, i biti će nadohvat ruke poduzetnim i školovanim poljoprivrednicima.

Glavni kočničari će, kao i uvijek, biti ljudi kao što je naš ministar Tolušić s početka priče. Ljudi koji su zaostali, ne u Drugom svjetskom ratu, nego u dobu Jean-Baptiste Colberta, ljudi koji proizvoljno napadaju trgovačke lance jer navodno ne prodaju hrvatsku robu. Državni aparat kojem je Uber nezamisliv kvantni skok naprijed zbog kojeg čitava država mora stati. Dajte nam kvalitetu, gospodo, i kupovati ćemo hrvatsko i pritom biti ponosni na to da jedemo što hrvatska poljoprivreda proizvodi. Međutim, dok Lidl ima daleko bolji kruh nego što ima Konzum, ja ću s guštom i dobrim tekom nastaviti jesti kruh iz Lidla ma što god razni Tolušići pričali.

Jedina reforma hrvatske poljoprivrede i "revitalizacija hrvatskog sela" koju hrvatski seljak treba je micanje države s tržišta, ukidanje svih poticaja i ukidanje mora besmislenih zakona. Sve ostalo je mazanje očiju i krađa iz naših novčanika.