Prosvjedna akcija: Čekajući tramvaj zvan sloboda u obrazovanju!

Submitted by Vedran Miletić on pet, 06/02/2017 - 22:31

Kako ste odabrali koristiti mobitel koji imate? Ako mogu pogoditi, to je vjerojatno odnos cijene i karakteristika koje su vam značajne. Mobilnu mrežu? Slična priča. Vozite li auto? Ako da, kako ste se odlučili recimo za Volkswagen, a ne Alfu Romeo? Opet, imate svoju ideju što želite od auta (zidar koji kupuje službeni kombi nema ista očekivanja kao i kupac terenca), pogledate što se nudi i po kojoj cijeni, i odaberete ono što je najbliže vašem željenom autu.

Međutim, kada je obrazovanje u pitanju, prečesto se provlači teza da je moguće napraviti tamo neku reformu kurikuluma bez ideološkog predznaka i onda će sve biti bolje za baš svih i zbog toga ne postoji potreba za biranjem. Kaže se za reformu da "ovo nije borba ni sukob različitih ideologija". Naročito lijepo zvuči kad se kaže "treba samo ići naprijed", no pritom treba postojati skup ideja koji definira što znači naprijed, iliti upravo ideologija. To bježanje od jasnog definiranja stavova, taj pokušaj dopadanja svima i svakome korištenjem vrlo općenitih fraza i ignoriranjem legitimnih kritika u Hrvatskoj nažalost nije nov ni originalan. Vrlo je lako dati primjere ideoloških pitanja oko kojih postoje neslaganja u Povijesti, lektiri unutar Hrvatskog jezika, Vjeronauku i Etici, a vjerojatno i međupredmetnim temama. Neka od tih pitanja već su puno puta raspravljana u okviru diskusije o kurikulumu, ali i van nje i stoga se njima ovdje nećemo baviti.

Uočimo kako je trenutni kurikulum centralni i za sve škole obvezujući dokument, a novi kurikulum će također biti centralni i za sve škole obvezujući dokument. Promijenit će se pritom njegov sadržaj u nekom smjeru i na neki način, ali i dalje za svih na isti način. U doba kad Facebook i Instagram vrlo pomno odabiru sadržaj koji će vam prikazati u za sve praktične potrebe beskonačnom nizu objava, a YouTube i slični servisi daju sve od sebe da vam preporuče video sadržaj koji bi još mogli pogledati jer bi vas mogao zanimati, birokrati u Hrvatskoj rade reforme (bez ideološkog predznaka, nemojmo zaboraviti taj važan detalj) na dobro uvježbani način "one size fits all" jer je to jedini koji poznaju, a vaučerizacija, privatizacija ili obrazovanje kod kuće se tek rijetko spominje. Spomenete li zagovornicima reforme da se ne slažete s centralizacijom i pristupom "one size fits all", reći će vam da nije baš tako i da novi kurikulum ostavlja više slobode profesorima i da bi ga zbog toga trebali podržati. Međutim, radi se vrlo jeftinom načinu da se ušutkaju oni naivni i neupućeni među zagovornicima oslobađanja obrazovanja.

Birokratima je, kao i svim drugim živim organizmima, prvi i osnovni cilj vlastito preživljavanje. Taj cilj uključuje i preživljavanje njihovog staništa, što je upravo aktualni sustav u kojem treba postojati centralno propisani kurikulum i u kojem netko u državnoj službi treba odlučiti što obrazovanje jest, a što nije. Također je birokratima u interesu da upravo oni propišu koliko profesor može odstupati od kurikuluma i na koje načine; drugim riječima, mimo volje birokrata ne može odstupati ni malo. Stoga je jasno zašto bilo kakvo umanjenje dosega i moći tog sustava ili izaziva zgražanje ili se potpuno ignorira; kad bi postojala (pristupačna) konkurencija državnom obrazovanju u nekom obliku, neovisna od državne uprave, tko bi birokrate pitao za mišljenje o tome što treba predavati u okviru Geografije? Tko bi čekao njihov novi propis da počne mijenjati nastavu iz Kemije? Tko bi im godinama slao sugestije s idejama koje promjene treba napraviti u predmetnom kurikulumu Engleskog jezika da bi se nastava poboljšala? Profesori bi, u dogovoru s ravnateljem, implementirali promjene, a kurikulum bi služio tek kao preporuka koja se može (ali i ne mora) pritom konzultirati. Zna se prilično dobro koja se znanja traže za nastavak školovanja ili za zaposlenje, a profesor koji smatra da može i zna bolje od preporuke kako treba raditi i podučavati – neka to i pokaže.

Pritom svaka čast i kapa do poda svakom profesoru koji daje sve od sebe da svojim učenicima ili studentima ponudi najbolje što je moguće unutar ograničenja trenutnog sustava u kojemu radi. Svaka čast i onima koji su pokušali i dalje pokušavaju prenijeti drugima ideje kako raditi bolje unutar trenutnog sustava, kao i onima koji iz vlastitih ideala (koliko god ti ideali mogu ili ne moraju biti ideali autora ovog teksta) pokušavaju djelovati da dovedu do promjena kroz aktualni sustav, ali su pritom svjesni koliko je takav sustav ograničavajući. Ovo nije kritika usmjerena njima, ovo je kritika usmjerena prema samozadovoljnim birokratima koji smatraju da će neki novi propis riješiti sve probleme i da je jedini razlog zašto dosadašnji nisu sve riješili upravo taj što te propise nisu donijeli oni sami ili netko koga smatraju svojim.

Ovo je kritika usmjerena i prema prosvjednicima koji svjesno ili nesvjesno prodaju lažan narativ da su jedine dvije svjetonazorske opcije ona religiozna i ona "progresivna", i da je svaka kritika prema ciljevima prosvjeda oznaka svjetonazorskog slaganja sa suprotnom stranom (to je sve što treba reći o njihovoj "toleranciji" i svesrdnom "prihvaćanju različitosti"). Uzgred rečeno, autor ovoga teksta niti jednu od te dvije strane ne doživljava kao svoju, a svjetonazor koji ima zasigurno nije jedini za koji to vrijedi.

Obrazovanje je previše važno da bi ga prepustili samozadovoljnim birokratima i njihovim kolegama prosvjednicima koji smatraju da svačijim obrazovanjem moraju iz centra moći upravljati ili oni ili njihovi ideološki protivnici, odabrani po političkom ključu umjesto prema zaslugama. To je cilj za koji bi vrijedilo čekati tramvaj na nekom budućem prosvjedu.