Novi zeleniji svijet

Submitted by Wayland Spaulding on sub, 09/21/2019 - 14:51

Usred čitave trenutne panike oko globalne katastrofe koja samo što se nije dogodila i činjenice da imamo 12 godina da zaustavimo kraj svijeta te spasimo čitav život od ugljičnog dioksida, redovno se prešućuje jedna lako provjerljiva i mjerljiva činjenica: proces globalnog ozelenjavanja Zemlje se događa puno brže od procesa globalne promjene klime. Količina (i kvaliteta) vegetacije se proteklih 30 godina iz godine u godine povećava. Taj podatak se vrlo lako može provjeriti uvidom u satelitske snimke i mjerenih količina biomase na Zemlji.

U Nature radu iz 2016., pisan od 32 autora sa 24 institucije iz 8 zemalja, su analizirani satelitski podaci te je zabilježeno da je došlo do globalnog 14 %-tnog rasta zelene vegetacije u 30 godina. Znanstvenici su došli do zaključka da je 70% tog rasta direktno uzrokovano porastom koncentracije ugljikovog dioksida u atmosferi. Glavni autor studije, Zaichun Zhu sa Sveučilišta u Pekingu, iznosi da je to rast vegetacije jednak dodavanju čitave količine zelenila koje trenutno raste na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država.

Proces globalnog ozelenjavanja utječe na sve ekosustave - od arktičke tundre i koraljnih grebena do planktona i tropskih šuma - ali se najjače manifestira na dosad suhim prostorima poput regije Sahel u Africi, gdje je proces dezertifikacije danas potpuno preokrenut. I to unatoč porastu broja stanovnika u tom području. Glavni razlog tomu je taj što biljke gube manje vode u procesu apsorpcije ugljičnog dioksida ako je koncentracija ugljičnog dioksida veća. Ekosustavi i farme će zbog razloga biti pod puno manjim opterećenjem uzrokovanim sušama na kraju ovog stoljeća nego što su bili na početku stoljeća.

Ove vijesti ne bi trebale biti iznenađujuće niti kontroverzne. Tisuće provedenih eksperimenata u kojima se istraživao utjecaj ugljikovog dioksida su pokazale da usjevi i ekosustavi s porastom ugljikovog dioksida brže rastu i daju veće prinose. Vlasnici staklenika u staklenicima namjerno podižu koncentraciju ugljikovog dioksida u zraku - ugljikov dioksid je hrana za biljni svijet.

Ipak, to nikad nećete čuti u medijima. U svom očaju da održe svoju kampanju širenja straha živom, aktivisti koji žive od dizanja panike prešućuju ovu nezgodnu činjenicu. Kad ih se direktno konfrontira s ovim argumentom, kažu da je ozelenjavanje privremena pojava koja će se preokrenuti do kraja ovog stoljeća. Kao dokaz daju neke teorijske modele - oko kojih ne postoji znanstveni konsenzus - hranjenih ekstremnim pretpostavkama, te je teško za očekivati da će se i najmanji dio tih predviđanja ostvariti, sve i da je model 100% točan.

Kao znanstvenik vam iz prve ruke mogu reći, niti jedan model u niti jednoj znanosti nije 100% točan.

Ovaj biološki fenomen može također i objasniti cikličku prirodu ledenih doba. Oduvijek je bila zagonetka što se tokom ledenog doba Zemlja jako polako i postepeno hladi u periodu od nekoliko desetaka tisuća godina da bi odjednom - u geološkom smislu - u periodu od nekoliko tisuća godina došlo do naglog zatopljenja i kolapsa ledenih ploča te posljedičnog ulaska Zemlje u period toplijeg međurazdoblja, poput ovog u kojem uživamo već 10 tisuća godina.

Pokušaji da se ovaj ciklički fenomen objasni do sada uglavnom nisu bili uspješni i ne postoji znanstveni konsenzus oko ovog pitanja. Razine ugljičnog dioksida prate promjene u temperaturi, ali one se povećavaju nakon što temperatura počne rasti i padaju nakon što se svijet počne hladiti, tako da promjena koncentracije ugljičnog dioksida nije uzrok globalnog grijanja ili hlađenja, već njegova posljedica. Promjene Zemljine orbite uvelike utječu na Zemljinu klimu, pa se tako npr. ledene ploče češće urušavaju kada su ljeta na sjevernoj polutci posebno duga i topla, iako je i za vrijeme tih “dugih ljeta” potpuna deglacijacija rijetka.

Čini se da su istraživanja na Antarktiku konačno našle krivca i najboljeg prijatelja globalnog grijanja i hlađenja - a to su biljke. Tijekom ledenih doba, koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi postepeno pada jer hladna mora bolje upijaju plin od toplijih mora. Znači, pad temperature utječe na koncentraciju ugljičnog dioksida, ne obrnuto. Evenutalno, koncentracija ugljičnog dioksida padne na tako niske vrijednosti - na vrhuncu prethodnog ledenog doba ta brojka je pala na samo 0.018% - da biljke ne mogu uspješno rasti, u sušim predjelima i na većim nadmorskim visinama praktički nikako. Za rezultat, nastaju gigantske pješčane oluje čija prašina prekrije čitav planet, pa tako i Antarktiku. Tako je u pločama zapisana čitava geografska povijest od trenutka kada je led nastao do danas, a ledene ploče na Antarktici pokazuju nagli porast prašine u ledu za vrijeme ledenih doba te je vrhunac količine prašine na samom vrhuncu ledenog doba. Te pješčane oluje postepeno potamnjuju površinu ledenih ploča što ih čini ranjivim na naglo otapanje kada se zemlja opet nađe u periodu dugih ljeta na sjevernoj polutci.

Ledeno doba je bilo užasno vrijeme za život čak i u tropima - hladno, suho i prašnjavo razdoblje s daleko manje biljnog, životinjskog i svakog drugog života nego danas. Kao što je Svante Arrhenius, Šveđanin koji je prvi postulirao staklenički efekt, rekao: “Pod utjecajem sve većeg postotka ugljične kiseline u atmosferi možemo se nadati da ćemo uživati u dobima s ujednačenim i ugodnijim klimama”. Zato uživajte u bujnom zelenilu trenutnog svijeta i veselite se činjenici da se zelena vegetacija mijenja brže od globalne prosječne temperature.