Na Sveučilištu ništa novo

Submitted by Vedran Miletić on sub, 10/28/2017 - 22:47

U subotu ujutro je prof. dr. sc. Gordan Lauc, profesor biokemije i molekularne biologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te utemeljitelj i predsjednik uprave tvrtke Genos d.o.o., na svojem Facebook profilu objavio status na temu stanja na Sveučilištu u Zagrebu (arhivirana verzija). Objavu su istog dana prenijeli i komentirali neki mediji. Kao netko tko je dugo godina radio u istom sustavu kao i prof. Lauc, autor teksta se ne može oteti dojmu da prof. Lauc govori ono što mnogi i premnogi vide, ali nisu voljni javno reći. Razmotrimo što je prof. Lauc točno rekao u svom statusu.

Pred neki dan sam još jednom na televiziji izjavio da mislim da naše sveučilište nije moguće popraviti, već da ga treba ili ukinuti, ili pustiti da propadne. Nakon toga su mi neki moji prijatelji prigovorili da nije u redu javno govoriti protiv svog poslodavca, već da bih trebao sustav mijenjati iznutra. U biti se slažem s njima (uz modifikaciju da je odgovornost znanstvenika prema cjelokupnom društvu, a ne prema pojedinačnoj instituciji), pa ću ovdje javno iznijeti neka svoja iskustva koja su dovela do tog mog stava.

U Hrvatskoj je sustav znanosti i visokog obrazovanja financiran novcem poreznih obveznika, a onaj tko financira mora znati što financira. Ako ćemo povlačiti paralelu s privatnim sektorom, "poslodavac" znanstveniku nije država, već svi porezni obveznici, a država je tu samo u ulozi "visoko rangiranog menadžera", dok su sveučilišta "menadžeri srednje razine".

Dakle ja sam tijekom skoro 10 godina velik dio svog života ulagao u pokušaje da naš sustav znanosti učinim boljim. Četiri godine sam bio prodekan (uz dva dekana), da bi mi treći dekan na prvoj sjednici Fakultetskog vijeća ukinuo većinu stvari koje smo napravili u protekla dva mandata i sve vratio na staro.

Ovo se, na isti način i iz donekle sličnih motiva, događa u svim sustavima u kojima se oni koji upravljaju biraju demokratskim putem. (Vidjet ćemo niže u tekstu da prof. Lauc propituje demokratski postupak biranja.) Za ilustraciju da sustav znanosti zaista u tome nije specifičan, možemo pogledati pobjedu Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u 2016. godine; prilikom komentiranja tog fenomena, uzimajući u obzir demografske trendove u SAD-u, kulturalne promjene koje se događaju desetljećima i način na koji demokracija funkcionira, Jeff Deist iz Instituta Mises zaključio je da se radi tek o "laganom ispupčenju na cesti za 'progresivan' ideološki program". Drugim riječima, štogod da Trump promijeni u zakonima u svojih 4 ili 8 godina predsjedničkog mandata, a da ne utječe izravno na promjenu kulture (politika je uvijek nizvodno od kulture), bit će kasnije promijenjeno u zakonima skladu s "progresivnim" idejama.

Vodio sam i nacionalno Povjerenstvo za izradu Akcijskog plana za povećanje ulaganje u znanost i istraživanje. Nakon što smo nakon više od dvije godine usuglašavanja konačno donijeli plan koji je bio dovoljno benigan da ga je Vlada bila spremna usvojiti (no ipak je donosio i puno dobrih stvari), taj plan više nikada nitko nije niti pogledao, a kamoli realizirao (iako se radi o službenom «Akcijskom planu» koji je usvojila Vlada).

Jasno, papir trpi sve. Ako ne postoji volja za promjenom, radi se isključivo o intelektualnoj vježbi.

Četiri godine bio sam član Nacionalnog vijeća za znanost, a šest godina član Područnog vijeća za prirodne znanosti. U tom periodu najviše sam radio na donošenju novih kriterija za napredovanje znanstvenika u viša znanja. Nakon više od tri godine usuglašavanja sa svim područnim vijećima, donijeli smo pravilnik koji je propisivao po mom osobnom mišljenju premale, no ipak značajne promjene u sustavu napredovanja. Nažalost i te premale promjene bile su prevelike za neke utjecajne krugove, pa je pravilnik o napredovanjima Ustavni sud proglasio neustavnim, jer narušava ustavom zajamčena jednaka prava neradnika da napreduju istom brzinom kao i oni koji rade (karikiram, no to je bila temeljna poruka odluke Ustavnog suda). Bilo je još puno sličnih primjera u raznim povjerenstvima u kojima sam sudjelovao, no ovo su najznačajniji koji su me uvjerili da u sustavu koji je postavljen kao ovaj sada, ozbiljne promjene naprosto nisu provedive.

Oni koji su na poziciji moći borit će se svim sredstvima da tu poziciju i zadrže. Tu priča o znanosti uopće ne igra ulogu.

Temeljni problem je da u našem sustavu jednostavno ne postoji mehanizam koji bi omogućio promjene. Sve razine upravljanja biraju se većinom glasova onih kojima će upravljati. Dekane biraju Fakultetska vijeća.

Iako prof. Lauc ovdje zvuči kao osoba koja je upravo pročitala Democracy: The God That Failed Hansa-Hermanna Hoppea, radi se o vrlo jednostavnom zaključku.

U dvije (ili tri) godine mandata dekani nemaju nikakvu moć da naprave bilo kakve ozbiljne promjene. Nikoga ne mogu otpustiti, eventualno mogu nekoga zaposliti, no čak i kad to žele, nemaju resurse za bilo kakvu ozbiljniju podršku izvrsnosti. Čak i kad to žele, nemaju mehanizme za nagrađivanje onih koji rade, ili kažnjavanja onih koji ne rade.

Sustav kakav je ne nagrađuje one koji rade bolje i ne kažnjava oni koji rade lošije, dok istovremeno u sustavu većina onih koji imaju pravo glasa želi da sustav ostane takav kakav je; bilo kakva promjena donosi rizik i njihovoj poziciji. To je dobar primjer kako demokracija izravno radi kontra meritokracije i u smjeru uprosječenja, ili kako to kaže prof. Lauc sam:

Ako neki fakultet slučajno i izabere dekana koji želi promjene, vrlo brzo se u fakultetskom vijeću organizira većina koja ne želi promjene, te nakon jednog ili dva mandata «reformatora» izaberu dekana «kontrareformatora» koji opet sve vrati na staro. Dakle dekani uglavnom pokušavaju zadovoljiti sve, a na taj način nije moguće ništa promjeniti. Sustav koji odluke donosi većinom, donosi odluke koje odgovaraju svima, a ne onom malom broju najboljih koji društvo vuku naprijed.

Prof. Lauc ne djeluje samo kao da citira Hansa-Hermanna Hoppea, već i Ayn Rand.

Ayn Rand
"It does not matter that only a few in each generation will grasp and achieve the full reality of man's proper stature – and that the rest will betray it. It is those few that move the world and give life its meaning – and it is those few that I have always sought to address."

Naravno, nemojte to jako glasno reći njegovim kolegama iz akademske zajednice koji socijalno-liberalne ("progresivne") orjentacije; naime, oni nemaju baš mnogo razumijevanja za raznolikost u mišljenjima u smjeru suprotnom od egalitarizma.

Da stvar bude još puno gora, posljednih dvadeset godina više od 90% onih koji su u bilo kojem trenutku ušli u sustav kao asistenti ili znanstveni novaci, dogurali su do ranga profesora. A među njima je nažalost i puno onih koji su bili jako loši studenti a primljeni su samo zato što se u tom trenutku nitko bolji nije javio na natječaj (razne nepotizme, veze i sl da i ne spominjem). Mnogi od njih su bili i jako loši doktorandi, te su sada i loši profesori. No svo to vrijeme su napredovali istom brzinom i primali istu plaću kao i oni koji su radili 12 sati na dan i trudili se biti najbolji što mogu (a fakultetska plaća je jako dobra, ako za nju ne moramo raditi više od 1-2 sata tjedno). Kako nisu trošili vrijeme na rad, imali su puno više vremena za razne socijalne kontakte i lobiranja, tako da su «neradnici» puno bolje umreženi od «radnika», te su često napredovali i brže od onih koji su radili. Kako su prolazile godine, sve veći broj «radnika» uviđao je da je «neradnicima» zapravo puno bolje, te je s vremenom velik broj «radnika» prešao u «neradnike». Jer zašto bi gubili svoje vrijeme kad imaju siguran posao, napredovat će radili ili ne radili, a položaj profesora daje im autoritet i moć nad studentima kojom mogu hraniti svoj ego kad god požele. Dakle umjesto da imamo sustav koji sve one koji uđu u sustav potiče da postaju sve bolji (kombinacijom pritiska i nagrađivanja) i da se trude napredovati, imamo sustav koji obeshrabruje i demotivira i one najbolje.

Sad će neki sigurno spomenuti da mi imamo i jako dobrih znanstvenika i profesora. To je apsolutno točno. Zapravo situacija je sve bolja i mi imamo sve više i više jako dobrih znanstvenika koji su međunarodno konkurentni. No to se dogodilo usprkos, a ne zahvaljujući sustavu. Međunarodnu konkurentnost (barem u eksperimentalnim znanostima) osigurali su samo oni koji su izborili međunarodno financiranje kroz europske projekte, jer naš sustav znanosti s najvećim projektima od cca 30,000 Eur godišnje to jednostavno ne omogućava. A institucije takve pojedince zapravo doživljava kao problem, jer za svoje projekte trebaju administrativnu, računovodstvenu, pravnu i logističku potporu, te su kao takvi opterećenje za instituciju na više razina. A za kolege «neradnike» takvi pojedinci su potencijalno jako opasni, jer svojim radom pokazuju da se ipak «može», te da oni koji tvrde da ne postižu međunarodno priznate rezultate zato «jer se to kod nas ne može», rezultate ne postižu zato što se ne trude dovoljno (ili nisu sposobni), a ne zato što to nije moguće.

Isto kao i iznad u priči o demokratskom odlučivanju u sustavu, proces koji se ovdje događa je vrlo jasan. U situaciji kad nema nagrade i kazne zbog znanstvenih uspjeha, ljudi će raditi ono za što su intrinzično motivirani (manji broj znanstvenika koji uspijeva usprkos sustavu) ili ono o čemu ovisi opstanak u sustavu (stvaranje socijalnih kontakata i lobiranje).

Zbog svega toga nažalost kombinacija većinskog odlučivanja i većine koja danas postoji na našim znanstvenim institucijama naprosto ne omogućava promjene. Barem ne u roku od najmanje dvije do tri generacije. Dakle ako želimo imati međunarodno konkurentne znanstvene institucije, moramo ih osnovati i ustrojiti na način kako su ustrojene uspješne znanstvene institucije u svijetu. To je puno lakše, no pokušavati promijeniti sustav koji se u zadnjih 20 godina pokazao jako otpornim na sve pokušaje promjena...

Kao što je kolega Patrik Nikolić konstatirao u posljednjem tekstu o Kurikularnoj reformi, rješenje postoji i ono je u pravnom okviru koji omogućuje lakše i brže otvaranje privatnih sveučilišta kako bi se ljudi kao prof. Lauc mogli okušati u upravljanju i dobiti priliku dokazati da je njihov način bolji od onog koji zagovaraju drugi. Tada će znanstvenici koji žele živjeti u Hrvatskoj i dobiju priliku birati gdje će raditi svojim odabirom jasno reći gdje je bolje.