Mogućnost odabira škole: jedina temeljna reforma školskog sustava

Submitted by Patrik Nikolić on čet, 12/07/2017 - 18:56

Za svoju djecu manje-više sve usluge i robu kupujemo na tržištu. Sve od hrane, obuće, igračaka do usluga kao što je vrtić je kupljeno (i prodano) u nekom obliku tržišnog procesa. Kada političari i akademici svih vrsta i boja raspravljaju o tome kako bi se gore navedene usluge trebale pružati, opća je pretpostavka da je tržište najprikladniji način. Debate se zapravo više usredotočuju na oblik tržišta, misleći pritom na količinu i način regulacije te bi li i u kojom mjeri država trebala subvencionirati siromašne građane. Postoji mnogo razloga zbog kojeg cijenimo tržište i mogućnost slobodnog izbora u većini ljudskih djelatnosti. Tržište omogućuje ljudima, i to svakom pojedincu naosob, da kupuju takvu vrstu usluga i roba kakva im u datom trenutku najviše odgovara, kao i mogućnost da odaberu drugu uslugu ili robu ukoliko im se želje ili potrebe promijene, ili pak davatelj usluga i roba ne zadovolji dogovorene kriterije. Tržište također omogućava dinamičnije poduzetništvo u odnosu na javni sektor, a tržišni decentralizirani model pokušaja i pogreške dovodi do stalnog poboljšanja usluga i roba tijekom vremena.

Međutim, kada pričamo o obrazovanju, političari i akademici se vode potpuno obrnutom pretpostavkom: država, a ne slobodno tržište, je odgovarajući pružatelj školovanja. Prednosti slobodnog tržišta koje tako jasno prepoznajemo u svim ostalim sferama života se ili ne mogu primjeniti na školovanje ili su prednosti invalidirane u ime nekih moralnih razloga. Tako je u našem današnjem sustavu od slobode izbora puno važnija vrijednost očuvanja zajednice. U ovom članku planiram argumentirati zašto su najčešće dani razlozi za javno obrazovanje neuvjerljivi u usporedbi s razlozima za tržišno, privatno školstvo.

Treba li država biti primarni pružatelj obrazovanja?

Zašto, dakle, borci za javno obrazovanje tvrde da bi država, a ne tržište, trebala biti primarni pružatelj obrazovanja? Jedno od glavnih obrazloženja koja nude je ideja da svako obrazovanje podrazumijeva vanjsku, društvenu korist, ali i troškove za druge osobe pa bi iz tog razloga svi trebali plaćati za nešto od čega svi imamo korist. Kada ne bismo to činili, tvrde zagovornici javnog obrazovanja, ljudi bi prestali birati društveno korisna zanimanja i fokusirali bi se isključivo na zanimanja koja donose samo profit, zanemarujući odgovornost prema društvu.

Ovo obrazloženje društvene korisnosti obrazovanja je debelo precijenjeno i preuveličano. Velika većina prednosti obrazovanja pripada pojedincu koji se obrazuje, a ne široj javnosti. Naravno, imajući pismeno i civilizirano stanovništvo koristi svima, ali moja vlastita pismenost i sposobnost razmišljanja prije svega najviše koristi meni kao pojedincu. U najboljem slučaju, argument društvene korisnosti javnog obrazovanja eventualno opravdava neku vrstu javnih izdataka za obrazovanje, ali ne potpuni državni monopol nad obrazovanjem. Vrijedi uzeti u obzir i lakšu ideologizaciju obrazovanja kad je ono monopolizirano i centralno kontrolirano od strane države.

Hoće li obrazovanje prepušteno tržištu onemogućiti manje imućne da si ga priušte?

Sljedeći argument apelira na ideju jednakosti. Sve dok vjerujemo u ideal jednakosti prilika, obrazovanje prepušteno tržištu znači da dobrostojeći pojedinci mogu kupiti prilično dobro obrazovanje, dok manje dobrostojeći pojedinci ne mogu. Sve dok je obrazovanje pozicijsko dobro, dobro čija je vrijednost djelomično relativna na to kako se uspoređujemo s onim što drugi imaju, potpuno privatni obrazovni sustav može značiti da će netko moći kupiti poziciju u društvu i bolje obrazovanje novcem, dok bismo svi mi više voljeli sustav u kojem se individualne prednosti i nedostatci zasnivaju na zaslugama, trudu uloženom u obrazovanje ili  karijeru, ili nečem sličnom.

Kao osoba koja je potekla iz siromašne obitelji, prilično suosjećam s ovim argumentom. Ali ako je obrazovanje pozicijsko dobro, nije mi jasno zašto je tržišni sustav nepravedniji sustav od javnog sustava; osim ako je javni sustav vrlo centraliziran i standardiziran, neke će škole uvijek biti bolje od drugih. Gdje si obitelj može priuštiti da živi će uvelike utjecati na javnu školu koja će djeca pohađati pa tako opet imamo isti problem s dodatnim komplikacijama tržišta nekretnina (kvadrat stana je puno skuplji na Jordanovcu u Zagrebu nego u okolici Gospića, a možete gađati tko ima bolje škole). Imajte tako na umu da u tržišnom modelu obrazovanja siromašna obitelj može štediti ili za bolju školu ili za bolju nekretninu (a pogodite što je jeftinije i bitnije roditeljima ako im je dijete prioritet), dok u današnjem javnom sustavu jedini način na koji možete dobiti kvalitetniju školu je kupnja nove nekretnine i preseljenje u zonu skupljeg života.

Također, koliko god bio osjetljiv na argument „jednakosti prilika“, u obrazovanju je to poprilično skliska kategorija. Sve dok priznajemo da različiti učenici mogu imati različiti odgovor na različite obrazovne oblike, postaje vrlo teško mjeriti obrazovnu jednakost. S obzirom na tendenciju centraliziranja i standardizacije javnih školskih sustava tijekom vremena (uvijek u ime obrazovne ravnopravnosti), dao bih prijedlog da ili univerzalni vaučeri ili sustav poreznih olakšica pruže neku mjeru jednakosti u sposobnosti kupnje obrazovanja, dopuštajući svakome da nastave obrazovne oblike koji najbolje odgovaraju njihovim željama. Ovo je potencijalno pravedniji rezultat. Imajmo na umu da, dok god tržišta funkcioniraju u obrazovanju kao i u drugim poljima života, je neizbježno da će se kvaliteta obrazovanja poboljšavati, a troškovi tog obrazovanja s vremenom padati zahvaljujući poduzetništvu koje danas u domeni obrazovanja nema ni u tragovima (čast izuzetnim inicijativama, kao što je recimo Croatian Makers Nenada Bakića i suradnika).

Je li uključivost od vitalne važnosti za demokraciju i kozmopolitski pluralizam?

Sljedeći argument je da su škole „javni prostori“ od vitalne važnosti za demokraciju: privatne školu mogu isključiti i ne pružiti uslugu kome god hoće; nezadovoljne „mušterije“ mogu odabrati drugu školu ako im se trenutna ne sviđa ne rješavajući problem zbog kojeg su odlučili dijete maknuti iz te škole; javne škole apsolutno prihvaćaju svu djecu (koja žive u zoni škole) i pružaju neku vrstu zajednice koja nadilazi koja dolazi i odlazi po volji. Takav izbor je loš za demokraciju i kozmopolitski pluralizam. Također, „bježeći“ od problema u javnim školama i ignoriranje demokratskog načina rješavanja istih problema podrivamo samu srž demokracije.

Smatram da je ovo temeljno pogrešno postavljen argument iz niza razloga. Prvo, ovaj argument leži na kategoričkoj pogrešci: zagovarati demokratsko upravljanje školama i unutar škola nije suprotstavljen argumentu dopuštanja izlaznih prava iz škola ili tržišnom natjecanju škola. To su jednostavno potpuno različite kategorije procesa. Čemu uopće pretpostavka da dopuštanje izlaznih prava i tržišnog natjecanja sprječava ljude da izražavaju svoju zabrinutost oko školskog sustava na demokratski način? Ako ništa drugo, moje plaćanje školarine će učiniti moj glas mnogo težim u raspravama o školskom sustavu gdje bi se i javne i privatne škole natjecale u tome tko će brže, bolje i na efikasniji način rješiti problem koji me muči i dati mom djetetu što bolje obrazovanje. Nadalje, ako je dobra stvar demokracije to da svi imaju glas, loša strana demokracije je to da stvaraju glasački klanovi i suparništvo između tih klanova, što uvijek završava time da onaj klan koji ima većinu glasova bude privilegiran u odnosu na „gubitnički“ klan te ima potpuni, diktatorski utjecaj na budućnost sve djece u školi i školskom sustavu, sviđalo se to nekom roditelju ili ne. Za one koji nisu uspjeli preference ubaciti u konsenzus, mogućnost izlaska iz škole i pronalazak „bolje“ škole bi moglo biti izuzetno važno životno pitanje.

Oni koji na škole gledaju kao na prostor opće zajednice vrlo često imaju bitno drugačiju definiciju zajednicu od moje, u kojoj pravo izbora i pravo izlaska iz zajednice igraju malu do nikakvu ulogu u životu. Tako William Ayers kaže u svojoj knjizi A Simple Justice: The Challenge of Small Schools (u kojoj zagovara male javne škole) da je „pojam zajednice postao pojam zajedništva“ te da srž zajednice znači da „nisu svi slični, nego su svi različiti. Biti dijelom zajednice znači nositi se s osobama koje ne volite i s kojima se ne slažete.“

Klasičnim liberalima poput mene je pravo izlaska iz zajednice mnogo poželjnije. Prvo, ponekad se događa da se problem može riješiti samo uz ekstremne osobne troškove (materijalne, ali i emocionalne), što je recimo slučaj sa nasilničkim ponašanjem i zlostavljanjima, i psihičkim i fizičkim. Drugo, „demokratsko“ rješenje se može nametnuti svima u školi tako da nisu svi zadovoljni rezultatom, kao što recimo nisu svi zadovoljni s obaveznim misama za početak školske godine gdje roditelji koji nisu zadovoljni (često prešutnim) odlukama većine da svećenici blagoslivljaju školu imaju na izbor ili segregirati vlastito dijete od zajednice i uzeti mu magiju prvog školskog dana ili dopustiti indoktrinaciju vlastite djece kojoj se žestoko protive. Treće, ne vidim zašto se zajednice temeljene na proizvoljnim kriterijima kao što su zemljopisni položaj smatraju autentičnijim od zajednica koje se temelje na namjernom izboru i zajedničkom osjećaju pripadnosti. Štoviše, pretpostavljam da su veze među ljudima u zajednicama jače kada sve strane znaju da su drugi svojevoljno dio te zajednice, a ne zato što su dio iste stambene zone.

Postoji li već sada motiv profita u školstvu?

Naposljetku, postoje moralni prigovori na ideju dopuštanja zarađivanja novca (i to profita!) da utječe na nečemu poput obrazovanja učenika. Međutim, dopuštamo zarađivanje novca u mnogim drugim važnim stvarima i nemamo apsolutno nikakvog problema s tim. I kad smo već kod toga, i danas ljudi zarađuju unutar obrazovnog sustava – uključujući tiskare koje tiskaju udžbenike, učitelje, administrativne birokrate i pekare koji u dogovoru s lokalnom školom donose (često katastrofalnu) hranu (upitne higijene). Ako ne smatramo moralno nepoželjnim da ljudi unutar javnog sustava zarađuju novac na obrazovanju naše djece, zašto imamo prigovor da i onu u privatnom sektoru to rade?

E sada, zašto privatno tržište? Prvo, privatno tržište pruža poticaje i protok znanja (putem sustava zarade i gubitka) koji omogućuju poduzetništvo i inovacije koje se u javnom sektoru jednostavno ne događaju. Istrošen je, ali ne manje istinit zbog toga, klišej da se automobilska, računalna i svaka druga industrija prepuštena slobodnom tržištu radikalno transformirala zahvaljujući poduzetništvu: kvaliteta se kroz godine značajno poboljšala, dok se cijena značajno smanjila. Kompanije iskušavaju razne ideje u pokušaju nadmašivanja svojih konkurenata; korisnici biraju ono što im se sviđa. Inovacije koje funkcioniraju ostvaruju dobit, one koje ne funkcioniraju nestaju u povijesnom košu za smeće. Dugoročno, nove inovacije postaju stare i pristupačne svima, dok se u isto vrijeme i dalje događaju nove inovacije. Današnje obrazovanje definitivno ne funkcionira na taj način pa u Europi i dalje imamo pruski model obrazovanja koji je zamišljen kao priprema stanovništva na to da budu ili radnici u jadnoj tvornici ili vojnici, a specifično u Hrvatskoj se nismo pretjerano pomakli od krede i ploče kakvu je zamislila Marija Tereza. Današnje obrazovanje je očito područje na kojem se usluga tokom vremena ne mijenja (ili mijenja na gore), dok s vremenom postaje sve skuplja i skuplja. Mogli bi komotno reći, inovacija unatrag.

Ovom argumentu se može prigovoriti na način da, iako inovacije mogu biti dobre, također mogu dovesti do pogrešaka – poduzetnici mogu stvoriti i potrošači mogu izabrati uslugu koja se može pokazati kao potpuni promašaj. U obrazovanju takav promašaj može biti pogotovo težak jer pogreške mogu biti kumulativne. Uzmimo za primjer kupnju automobila. Ako kupim automobil koji se pokaže loš, izgubio sam puno novaca, ali ta loša kupnja nimalo ne utječe na moju buduću sposobnost kupnje i vožnje automobila. Ako kupim godinu dana lošeg obrazovanja, to može moje dijete vratiti godinu dana unatrag, ili još gore, može mom djetetu ispuniti glavu sa stvarima koje će se narednih godina trebati uklanjati i mijenjati novim znanjem.

Međutim, ne postoji niti jedan valjani razlog da država u obrazovanju na potpuno identičan način može dovesti do loše inovacije kao privatne tvrtke na tržištu. Doista, to i čine. Razlika je u tome što kada je država reformator i inovator u obrazovanju, jedna reforma utječe na sve učenike, gdje kod loše inovacije privatne kompanije greška utječe samo na učenike koji pohađaju taj specifičan model te specifične kompanije, tj. škole. Mnogo je teže otkriti štetnu javnu školsku reformu – ili dobru, kad smo kod toga – u nedostatku sustava dobiti i gubitka. Također smatram da ovdje imamo odabir u kojem se suočavamo s kompromisom: ili možemo dozvoliti tržištu da uvodi inovacije i reforme i prihvatiti činjenicu da neki eksperimenti neće uspjeti ili ćemo dozvoliti održavanje ovog konzervativnog pravca gdje smo toliko zabrinuti zbog potencijalnih neuspjelih eksperimenata pa iz tog razloga održavamo status quo ili reformiramo nebitne dijelove obrazovnog sustava puževim koracima (i to nazivamo uspjehom).

Druga prednost tržišta je ta da tržište omogućuje pluralizam i raznolikost. Ja osobno želim da ljudi budu prožeti kozmopolitskom etikom kao i bilo koji zagovornik javne škole kao zajednice. No, moj kozmopolitizam je onaj gdje se ne računa samo onaj dio „biti zajedno”, već imati i raznolikost opcija (koja uključuje biti s onima s kojima želite biti). Gledajući prema SAD-u, podaci upućuju na to da privatne škole čine bolji posao u podučavanju kozmopolitske tolerancije od javnih škola, a pretpostavljam da je važan razlog to što privatne škole dopuštaju ljudima da budu obrazovane kako bi željele bez prisiljavanja konkurentskih skupina da se angažiraju u političkoj borbi o tome kako se svatko treba obrazovati. Ta vrsta borbe dovodi do više potencijalnih neslaganja među skupinama i trošenju energije na te borbe, dok jednostavno dopuštanje pojedincima da odaberu dolaziti i odlaziti iz škola na temelju njihovih sklonosti pušta pojedincima da se fokusiraju na ono što je bitno, a to je obrazovanje.

Prednosti privatnih inicijativa u obrazovanju

Prednosti poduzetništva i pluralizma pružaju više od samih kulturnih i političkih razlika te kozmopolitizma i proširuju se u aktualne rasprave o plaći temeljenoj na zaslugama i drugim pitanjima obrazovne politike. Umjesto da nacionalna rasprava o tome je li plaća temeljena na zaslugama dobra i poštena politika te kako tu reformu provesti, zašto ne dopustiti različitim školama korištenje različitih programa zapošljavanja, zadržavanja i poticanja zaposlenika te tržišni sustav koji će učiteljima omogućiti da idu tamo gdje misle da mogu dobiti najbolji ugovor, a učenici će ići i ostati tamo gdje misle da mogu dobiti najbolje obrazovanje od najboljih učitelja? Nemojmo smetnuti s uma da kada se raspravlja o pitanju plaće prema zaslugama u političkim krugovima postoji pretpostavka da postoji samo jedan najbolji odgovor o tome kako zaposliti, zadržati i poticati nastavnike u svom poslu, a zapravo sve što trebamo učiniti jest prepustiti to pitanje tržištu i otkriti odgovore na to pitanje. Na tržištu, stoji pretpostavka, ne postoji jedan „najbolji” odgovor, i različiti ljudi mogu različite odgovore smatrati „najboljima”. Naravno da smatram da je ovaj potonji odgovor točniji od političkog one-size-fits-all rješenja.

Članak ću završiti s nekim ključnim elementima koje smatram potrebnima za uspješno tržište obrazovanja: tržište (1) mora biti otvoreno za for-profit tvrtke koje mogu skalirati različita rješenja i uložiti novac u pravi R&D, a ne prepustiti tržište non-profit organizacijama, (2) država bi trebala održavati relativno niske troškove ulaska i izlaska novih tvrtki kako bi se najbolje iskoristio element poduzetništva i (3) uključiti državu samo kao jamca da su privatne škole odgovorne za ispunjavanje obrazovnih ciljeva koje su si same zadale te da informacije o uspješnosti škola budu dostupne općoj javnosti.

Počeo sam članak s opservacijom da u skoro svim područjima života ne samo da koristimo tržište nego uopće ne preispitujemo jesu li tržišta najbolji način dodjele dobara i usluga. Postoje mnogi argumenti o tome zašto je obrazovanje drugačije, ali sve argumente smatram neuvjerljivima. Obrazovanje nije ništa drugačije od ostalih područja života te smatram da bi tržište slobodno trebalo sudjelovati i u tom polju života. Uostalom, trenutno nas, osim nekog čuda ili prosvijećenog apsolutizma, samo tržište i može spasiti od prastarog, neučinkovitog i beskorisnog obrazovnog sustava današnjice.