Moderni liberalizam i moderni konzervatizam su puzajući totalitarizmi

Submitted by Patrik Nikolić on sub, 01/13/2018 - 00:08

Tokom čitave ljudske povijesti, od prvih zapisa klinastih pismom do danas, se politička debata vodi oko jednog temeljnog izbora – individualizam nasuprot kolektivizma. Ima li svaki čovjek pravo i slobodu da traži svoju sreću, kao što je Thomas Jefferson mislio i kao što Američka deklaracija o neovisnosti tvrdi? Ili imamo obavezu živjeti i dati naše živote za zajednicu, za državu i za unije više država, kao što većina društava kroz povijest to čini?

Pa ipak, ako je to najvažnije i temeljno političko pitanje, zašto se o njemu nikada tokom parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, Europi i SAD-u izravno ne raspravlja? Jedan od razloga je da modernim političkih raspravama dominiraju moderni liberalizam i moderni konzervatizam – pristup politikama koji se prije mogu opisati kao „sociologije”, a ne „ideologije”.

Tako moderni liberalizam nije u potpunosti kolektivistička ideologija, niti je posve individualistička ideologija. Isto, i u jednakoj mjeri, se može reći za moderni konzervatizam. Niti jedna politička platforma ne pruža koherentni pristup politici, izgrađenoj od prvih načela. Umjesto toga, oba tabora odražavaju proces koji je sličan odabiru jela za večeru u restoranu. Odabrana politička stajališta su pitanje ukusa i trenutne demografije, a ne rezultat razmišljanja i principa. Baš kao što ljudi sa sličnim ukusima u hrani imaju tendenciju da jedu u istim restoranima, ljudi s istim ukusom u politici imaju tendenciju da glasaju za iste kandidate.

Rezultat takvih procesa jesu kandidati, platforme i političke stranke čije su ideje redovno nedosljedne i često nekoherentne. Principijelni birač može (vjerovali ili ne) nekada glasovati za konzervativce, nekada za liberale, a nekada jednostavno može ostati kući.

Perspektiva klasičnog liberalizma vam sigurno neće pomoći u rješavanju dileme za koga glasati, naprotiv, ali će nam bolje pomoći da razumijemo tlocrt politike 21. stoljeća.

Klasični liberalizam kao ideologija

Klasični liberalizam je bio politička filozofija osnivača Sjedinjenih Američkih Država. To je politička filozofija koja prožima Ustav SAD-a, njihove federalne i mnoge druge dokumente koji su napisali ljudi koji su stvorili američki sustav vladanja. Mnogi abolicionisti koji su se protivili ropstvu su bili klasični liberali, kao i sufražetkinje koje su se borile za jednaka prava žena. Ipak, vrijedi naglasiti da je u klasičnom liberalizmu demokracija ograničena; naime, nije moguće glasovanjem uvesti zakone koji se kose s temeljnim ideološkim odrednicama.

Klasični liberalizam se u osnovi temelji na vjeri u slobodu čovjeka. Čak i danas, jedna od najjasnijih izjava ove filozofije se nalazi u Američkoj deklaraciji o neovisnosti. Godine 1776. većina ljudi je vjerovala da njihova temeljna prava proizlaze iz države. Ljudi su živjeli u uvjerenju da imaju samo ona prava koja im je izabrala njihova vlada, kralj ili neki drugi vladar. Ali, nakon britanskog filozofa John Lockea, Jefferson je tvrdio da je situacija potpuno obrnuta. Ljudi sva svoja prava imaju mimo državnog aparata kao dio svoje temeljne prirode. Nadalje, svi ljudi mogu svojevoljno formirati državu i društvo te ga na isti način rasformirati i stvoriti neko novo društvo. Jedina legitimna svrha vlasti i vlade je zaštita tih i takvih temeljnih (tzv. negativnih) ljudskih prava. (Ta prava su bitno različita od onog što se danas podrazumijeva pod pojmom ljudskih prava, koja su tzv. pozitivna prava i zahtijevaju da drugi pojedinci ulože rad kako bi takva prava bila osigurana.)

Stoljeće klasičnog liberalizma je bilo 19. stoljeće. Djelomično iz tog razloga je 19. stoljeće i bilo stoljeće sve veće i ekonomske i političke slobode, relativnog međunarodnog mira, do tada neviđene stabilnosti cijena i ekonomskog rasta bez presedana u čitavoj ljudskoj povijesti. Nasuprot tome, 20. stoljeće je bilo stoljeće koje je odbacilo klasični liberalizam. Djelomično iz toga razloga je 20. stoljeće bilo stoljeće diktatura, ekonomskih depresija i totalnog rata. Mimo ratova, preko 265 milijuna ljudi je ubijeno od strane vlastitih državnih vlasti – više nego u bilo kojem drugom stoljeću, a možda i više od svih prethodnih stoljeća pisane ljudske povijesti zajedno.

Svi oblici kolektivizma 20. stoljeća su odbacili klasično liberalni pojam prava i svi su na svoj način tvrdili da je potreba temelj prava i društva. Za komuniste, potreba radničke klase (proletarijata) je bila iznad prava svakog pojedinca. Za naciste, potreba arijevske rase je bila iznad prava svakog pojedinca. Za talijanske fašiste i za arhitekte moderne europske socijalne države, potreba društva kao cjeline (dakle, svih rasa i svih klasa koje ga čine) su iznad prava svakog pojedinca. Budući da je u svim tim sustavima država personifikacija klase, rase, društva u cjelini itd., sve te ideologije impliciraju da, do određene razine, svi pojedinci imaju obvezu živjeti za državu.

Ipak, ideje slobode su preživjele. Tako sve što je danas dobro u modernom liberalizmu (uglavnom obrana građanskih sloboda, ako postoji) je nasljeđe klasičnog liberalizma. Na isti način, sve što je danas dobro u modernom konzervatizmu (uglavnom obrana ekonomskih sloboda, ako postoji) također dolazi od klasičnog liberalizma.

Moderni liberalizam i moderni konzervatizam kao sociologije

Jedna od poteškoća u opisivanju političkih ideja jest da su ljudi uvijek različitiji i neizbježno složeniji od samih ideja. Dodatni problem su regionalne razlike u nomenklaturi, pa tako europski liberali nemaju isto značenje kao i britanski liberali, koji pak nemaju veze s američkim liberalima. Međutim, budući da živimo u dobu Pax Americane koja određuje čitav politički okvir naše kulture, uzmimo za primjer američku politiku nakon 2. svjetskog rata, točnije južne Demokrate. Veći dio 20. stoljeća, sve do šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, gotovo svaki demokratski političar na jugu SAD-a je bio gorljivi zagovornik segregacije i zakona Jima Crowa. Ova skupina je uključivala senatora Arkansasa J. Williama Fulbrighta (miljenik liberalnih medija zbog njegovog protivljenja Vijetnamskom ratu); senatora Sjeverne Karoline Sama Ervina (gorljivi konstitucionalist i još jedan miljenik liberalnih medija jer su njegova saslušanja pred Senatom dovela do propasti Richarda Nixona); Lyndona Johnsona (koji je kao predsjednik promijenio svoje javno mišljenje o rasi i gurao Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine, koji je uključivao i afirmativnu akciju); takve ekonomske populiste kao što je bio guverner Louisiane Huey Long i guverner Alabame George Wallace; senator Zapadne Virginije Robert Byrd (član Ku Klux Klana).

Ta je skupina održavala ravnotežu političke moći u Kongresu tijekom većeg dijela razdoblja nakon Drugog svjetskog rata i uvelike utjecala na političku i ekonomsku situaciju diljem svijeta. Uopće pokušati tu grupu ljudi opisati kao „konzervativce” ili „liberale” je čisto zavaravanje i nije korisno u shvaćanju njihovog političkog djelovanja. Međutim, ipak možemo, uz dozu opreza, sažeti „konzervativne” i „liberalne” politike.

Kao što se može iščitati na uredničkim stranicama New York Timesa, New Republica, u Slateu i drugim forumima, suvremeni liberali vjeruju u gotovo neograničeno pravo na pobačaj i aktivno potiču istraživanje matičnih stanica, a vrlo često i eutanaziju. Ipak, smatraju da država nikad i ni u kojim okolnostima ne smije smaknuti nekoga, pa čak ni serijske ubojice. Isto tako se na uredničkim stranicama National Reviewa, Weekly Standarda i drugim forumima vidi da su suvremeni konzervativci potpuno suprotnih stavova, pa, primjerice, eksplicitno zabrane pobačaj nakon genetskog testiranja na prisutnost Downovog sindroma.

Liberali vjeruju da bi konzumacija marihuane trebala biti legalna, čak i za rekreacijsku upotrebu. Ipak, oni su vrlo zadovoljni što je vlada pacijentima s terminalnim karcinomom odbila pristup eksperimentalnim lijekova. Konzervativci obično drže dijametralno suprotno mišljenje.

Konzervativci općenito vjeruju u kaznu, liberali u rehabilitaciju. Konzervativci u odgoju vole „tough love”, liberali vole maženje i paženje. Konzervativci su skloni podržati izbor u školovanju, liberali se tome žestoko protive. Mnogo anti-ratni liberali podržavaju vojno novačenje, mnogi pro-ratni konzervativci se nasumičnom novačenju protive.

Postoji li neka teorija koja može povezati ovako različita gledišta i dati im koherentnost? Možda. Ali nevjerojatno je da bi ta teorija bila principijelni produkt bilo liberalne ili konzervativne misli. Umjesto toga, osobe biraju politička stajališta kao s jelovniku u restoranu, a primarni utjecaj na njegov odabir će imati škola u kojoj se školovao, gdje živi i s kime se druži. Današnji izbori političkih opcija su najčešće odraz socijalizacije, a ne apstraktne misli.

Postoji, međutim, jedna razlika između konzervativaca i liberala koja nije niti slučajna niti kaotična. Ta je razlika sustavna i potpuno predvidljiva.

Dok su i moderni konzervatizam i moderni liberalizam izdanci klasično liberalne misli 19. stoljeća, oni se razlikuju u onome što prihvaćaju i odbacuju od temeljne klasično liberalne misli. Moderni konzervatizam nastoji prihvatiti klasično liberalni aspekt ekonomske slobode i manje države, ali uglavnom odbacuje mnoge liberalne aspekte u ne-ekonomskom području. Moderni liberalizam pak prihvaća klasično liberalnu predanost građanskim slobodama, ali danas uglavnom odbacuje ideje o ekonomskoj slobodi.

Amerikanci vole tu razliku sažeti izrekom da moderni liberali žele državu u dnevnom boravku, ali ne i u spavaćoj sobi. Moderni konzervativci žele suprotno. Međutim, mnogo se više stvari razlikuje od tih spavaćih i dnevnih soba.

Sociologija modernog liberalizma

Većina liberala – barem do pojave Trumpa kada se za veliki broj američkih liberala pokazalo da su zapravo socijalisti – vjeruje da biste trebali imati slobodu govoriti što god želite, bez obzira koliko to nekoga vrijeđa ili koliko je to nešto „ozbiljno” (ironično, danas takav stav među studentskom populacijom pretežno imaju mladi konzervativci koji obožavaju Mila Yiannopoulosa, a liberalni studenti se svim silama trude cenzurirati politički govor koji im nije po volji). Također vjeruju da imate pravo objavljivati – knjige, novinske članke, blogove – što god želite. Ali odbacuju ideju o ekonomskim pravima i slobodama. Moderni liberali, na primjer, odbacuju pojam prava na slobodno prodavanje svojih usluga na tržištu rada. Tako će liberali podupirati zakonodavstvo o minimalnoj plaći kojim se sve ljude čiji rad vrijedi manje od umjetne granice koju postavi država miče s tržišta rada. Srednjoškolac ste i želite zaraditi džeparac u knjižari slažući knjige dva, tri sata svaki drugi dan i vlasnik knjižare vas je voljan platiti 300 kn tjedno? E pa, to nije moguće u svijetu modernih liberala.

Slično tome, u liberalnom pogledu na svijet, mesar, pekar i frizer nemaju temeljno pravo da se slobodno bave svojim zanimanjima i prodaju svoje usluge javnosti. Srednjovjekovni cehovi koje je još Adam Smith kritizirao su ograničavali slobodno bavljenje djelatnostima na isti način koje današnje komore i državna tijela ograničavaju gospodarstvo zakonima o posebnim interesima.

Ali pazite, liberali nisu zagovornici zakona o posebnim interesima per se. Međutim, oni su apologeti takvih zakona u smislu da o ekonomskim propisima trebaju odlučivati demokratske političke institucije, a ne temeljni dokumenti kao što je recimo ustav. Dakle, ako komora (ceh) mesara, pekara ili frizera uspije izlobirati zakon o posebnom interesu koji će ih štititi od konkurencije i koja će štetiti ostatku javnosti (pogledajte samo što se događa s Uberom i taksistima u Hrvatskoj), to je za liberale legitimna upotreba političke moći.

Liberali vjeruju da imate pravo prakticirati gotovo sve seksualne aktivnosti u privatnosti svoja četiri zida. Međutim, ne vjeruju da imate pravo slobodno iznajmljivati svoju spavaću ili bilo koju drugu sobu vašem seksualnom partneru – ili bilo kome drugome. Većina će modernih liberala u potpunosti podupirati to da država nadzire kome iznajmljujete sobu, na koliko dugo, pod kojim uvjetima i po kojoj cijeni.

Liberalni pogled na prava usko je povezan s pitanjem povjerenja. Moderni liberali ne vjeruju državi da neće čitati našu poštu ili prisluškivati naše telefonske pozive. Međutim, potpuno će toj istoj državi vjerovati kada ta država ima totalnu kontrolu nad našim mirovinama, iako je današnji mirovinski sustav veća Ponzijeva shema od same Ponzijeve sheme. Također su toj istoj državi spremni u potpunosti prepustiti obrazovni i zdravstveni sustav, uključujući i moć da država određuje tko do koje mjere ima pristup liječenju i da odlučuje tko živi, a tko umire.

Sociologija modernog konzervatizma

Većina konzervativaca vjeruje u ekonomska prava. Vjeruju da bi pojedinci trebali moći slobodno prodati svoj rad svakom tko je taj rad voljan platiti ili ući u gotovo bilo koju struku i prodavati robu i usluge na tržištu. Bilo koje ograničenje tih prava opravdano je samo ukoliko postoji veća opća briga za dobro čitave javnosti.

Međutim, konzervativci su daleko voljniji od liberala ograničiti slobodu misli i govora. Na primjer, većina konzervativaca vjeruje da bilo tko može izraditi i prodavati zastave, ali su poprilično spremni nametnuti državnu kontrolu nad time što se može učiniti s tom zastavom jednom kada je pojedinac kupi – kako se sve zastava smije prikazivati, može li se nositi, kako se može nositi, itd.

Je li oskvrnjivanje zastave neugodno za gledati, vrijedno prezira i potpuno nepatriotski? Naravno da jest. Međutim, bit slobode govore nije štićenje stajališta većine. Bit slobode govora je zaštita svih onih koji se ne slažu s većinom.

Mnogi konzervativci, kada bi im se dala apsolutna moć, bi bez razmišljanja nametnula dodatna ograničenja na naše ne-ekonomske slobode. Kroz 20. stoljeće su konzervativci Europe i SAD-a bez ikakvog problema cenzurirali knjige, časopise i filmove. Pazite, to su bili isti oni ljudi koji su vjerovali da se država nema što petljati u gospodarstvo.

U vrijeme svog osnutka, Sjedinjene Američke Države su bile jedna od rijetkih zajednica na svijetu koja nije imala državnu religiju. To nije bio niti previd Osnivača niti slučajnost. Sami Osnivači su bili vjerski vrlo različita skupina. Thomas Jefferson je uklonio sve mistične (duhovne) reference iz Biblije i ostavio nam u nasljeđe Jeffersonovu Bibliju. „Zdrav razum” Thomasa Painea je bio oštar i veliki napad na kršćanstvo. I iako je većina stanovništva SAD-a tada bila kršćanska, drugi i treći američki predsjednik su bili deisti, a neki tvrde da je i sam Washington bio deist.

Osnivači očito i vrlo jasno nisu namjeravali ukloniti religiju iz društva. Namjera im je bila da američki sustav vlasti, barem na federalnoj razini, bude pluralan i tolerantan u pogledu religije. Ovo je u potpunoj suprotnosti s današnjim konzervativcima koji bi vrlo rado koristili moć države da nametnu svoje vjerske poglede u škole, medije i kulturu.

Međutim, ne dišu svi liberali isto. Ne dišu ni svi konzervativci na jednak način. Postoji, međutim, varijanta liberalizma koja zaslužuje posebnu analizu, pogotovo kada ju se uspoređuje s klasičnim liberalizmom.

Aberacija liberalizma – politička korektnost i pojava identitetskih prava

Varijacija modernog liberalizma popularna je među studentima na američkim kampusima, a skoro da je i postala mainstream liberalna pozicija na europskom tlu. Njeni sljedbenici odbacuju ne samo ideju individualnih ekonomskih prava, već i ideju o individualnim pravima kao takvima. Umjesto toga, vjeruju da ljudi uživaju prava i obveze isključivo kao članovi grupa i skupina.

Sljedeći njihovu logiku, crni Amerikanac bi trebao uživati prava koja moraju biti odbijena bijelim Amerikancima – ne zbog nekih nekog zla koje je jedan pojedinac nanio drugom ili zbog nekog posebnog razloga, već samo zato što je crn Amerikanac crn, a bijeli Amerikanac bijel. Isto tako, nativni Indijanci trebaju imati prava koje crni Amerikanci i bijeli Amerikanci nemaju. Žene bi trebale imati posebna prava koje muškarci nemaju.

Pristaše ovog stajališta vjeruju da ne postoji pojedinačno pravo na slobodu govora, mišljenja ili udruživanja. Ona prava i privilegije koje imate ovise o skupini kojoj pripadate, a država smije određivati (štoviše, poželjno je) koja skupina ima koja prava. Tu ne pričamo o već afirmativnoj akciji koja postoji od 1964. godine; ovi ideolozi uzimaju to nasljeđe prethodne generacije zdravo za gotovo i traže još i više. Na primjer, zbog govora koji je dopušten crnom govorniku bijeli, hispanski ili azijski govornik može biti zakonski kažnjen, ovisno o tome je li govor (i koliko) povrijedio zajednicu crnih Amerikanaca. Ili, na primjer, normalno je da hispanski i crni Amerikanci formiraju skupine i isključuju drugačije od sebe; međutim, ako to bijelim Amerikancima padne na pamet, to je nešto zbog čega bi trebali kažnjeni i osramoćeni.

Dodjeljivanje prava i odgovornosti skupinama, a ne pojedincima, je kucajuće srce svih totalitarizama. Politička korektnost je neka vrsta naivnog totalitarizma u nastajanju. U tom smislu, takav tip "liberalizma" je daleko konzistentniji od mainstream modernog liberalizma – u potpunosti odbacuje svaku individualnu slobodu, i ekonomsku i ne-ekonomsku. Jedini problem je taj što u takvom tipu "liberalizma" nema ni trunka izvornog liberalizma.

Potraga za neoklasičnim liberalizmom

Upotreba epiteta „progresivno” koje moderni liberali jako vole koristiti je prikladna kada se govori o žaru kojim su klasični liberali mijenjali Europu 19. stoljeća. Međutim, u današnjem političkom djelovanju samozvanih liberala nema ništa progresivno. Da budem precizniji, ništa u njihovom razmišljanju nije orijentirano prema budućnosti. Društveni model koji moderni liberali imaju na umu je svijet Rooseveltovog nepromjenjivog New Deala.

U tom smislu, većina liberala koji koriste pridjev „progresivno” su zapravo reakcionari. Ali to nije isključivo problem liberala. Općenito govoreći, najveća intelektualna opasnost s kojom se danas suočavamo jest reakcionarna misao koja je prisutna i u liberalnom i u konzervativnom pokretu.

Reakcionari (uglavnom iz liberalnog tabora, manje iz konzervativnog) žele zamrznuti gospodarstvo – očuvati trenutnu raspodjelu poslova i prihoda koji proizlaze iz tih poslova pod svaku cijenu. Iako je njihov trenutni fokus na opoziciji globalizaciji i međunarodnoj trgovini, dosljednost zahtijeva od takvih reakcionara da se protive svakom „kreativnom razaranju” (kao što je Uber ili eKupi) koje je neizbježno u dinamičnom svijetu 21. stoljeća.

Reakcionari (uglavnom iz konzervativnog tabora, manje iz liberalnog) žele zamrznuti kulturu. Oni na nove ideje, različite religije i kulture gledaju kao na prijetnju njihovom svjetonazoru. Umjesto da dopuštaju idejama, religijama i običajima da se slobodno natječu i mijenjaju jedno drugo u pluralističkom, tolerantnom društvu, žele iskoristiti moć države da prisilno nameće njihove ideje nad cjelokupnim stanovništvom.

Protiv tih prijetnji slobodnom društvu, klasično liberalno razumijevanje temeljnih ljudskih prava je moćna obrana. Tako se ja mogu ne slagati s plaćom za koju vi radite, uvjetima u kojima radite, satnicom, pa čak i profesiji koju ste odabrali (npr. mogu se ne slagati s vašim izborom prostitucije kao zanimanja). Ali na slobodnom tržištu rada, vi ne morate tražiti moje dopuštenje niti dopuštenje bilo koga drugoga da biste ostvarili svoje pravo na posao. Isti princip vrijedi i za svijet ideja. U slobodnom društvu, ne biste trebali tražiti ičije dopuštenje da napišete knjigu, čitate knjigu, dajete govor, poslušate tuđi govor, čitate časopis, gledate film ili slušate glazbu.

Intelektualni okvir klasičnog liberalizma 18. i 19. stoljeća, međutim, nije dostatan za 21. stoljeće. U prvih dvije stotine klasičnog liberalizma nije bilo oružja za masovno uništenje – nije postojalo ni nuklearno oružje, ni biološko oružje ni kemijsko oružje. Također nije postojala opasnost od globalnog zagrijavanja i drastičnih klimatskih promjena, a mogućnost čovječanstva da šteti okolišu je bila iznimno ograničenija nego danas. Postoje i nove granice – kako odrediti tko dobiva satelitski prostor u gornjoj orbiti ili tko ima pravo na naftne zalihe ispod dna mora usred oceana? Ideje John Lockea nam svakako mogu osvijetliti put u potrazi za rješenjima takvih problema, ali ne nude jednostavne i jasne odgovore.

Kako bi se ti novi izazovi uspješno riješili, potreban nam je klasični liberalizam 21. stoljeća – sinteza najboljih dijelova modernog liberalizma i modernog konzervatizma bez primjesa njihovih reakcionarnih i totalitarnih komponenti. Potrebna nam je sinteza i rafiniranje ideja prisutnih u modernom liberalizmu i modernom konzervatizmu, potpuno odbacivanje svih totalitarnih ideja – komunizma, fašizma, nacizma, socijalizma, i socijalne države.

Potrebna nam je teorija i pokret neoklasičnog liberalizma koji nadograđuje temelje postavljene od strane američkih Osnivača i europskih Prosvjetitelja te vratiti duh slobode koji u Europi nije viđen od kraja 19. stoljeća.