Medvjeđa usluga Zapada

Submitted by Wayland Spaulding on sub, 05/25/2019 - 17:26

Neosporna je činjenica da je društvo i političko uređenje od početka 20. stoljeća do danas postalo više “uređeno”, kako teku godine tako kao društvo - na globalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini - imamo sve više i više propisa, za sve više i više stvari je država glavni i jedini autoritet. Također je neosporna činjenica da je gospodarstvo sve više opterećeno porezima, korupcija sve više i više izjeda sva gospodarstva (prema posljednjem nalazu kojeg je zatražio Parlament Europske Unije, trećinu proračuna Europske Unije pojede upravo korupcija) i generalno sve manje i manje plodova napretka ubire stanovništvo, a sve više i više državni aparat.

Suočeni s tim činjenicama, mnogo ljudi traži korijenski razlog tim promjenama, pa se neki put potegnu pitanja toliko heretička da Vas mogu stajati posla ako ih pitate pogrešnim tonom na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Tako se u jednoj libertarijanskoj grupi koja je puna takvih heretika poteglo pitanje - jesu li žene i davanje prava glasa ženama odgovorni za društveni kolaps i ekonomsko usporavanje koje Zapad trenutno prolazi? Jesmo li kao civilizacija pogriješili?

Prije nego krenem s ostatkom teksta, morat ću donijeti antiklimaktički zaključak da žene nisu odgovorne za propast Zapada i davanje prava glasa ženama na niti jedan način nije doprinijelo povijesnim tokovima skretanja Europa i SAD-a “ulijevo”. Pitanje gađa jako blizu mete i srži stvari, ali ne gađa u sridu. Odgovor na pitanje zašto kao društvo nezaustavljivo klizimo “ulijevo”, u autoritarizam, u totalitarizam “progresivne” ideologije trebamo potražiti negdje drugdje.

Uzmimo SAD za primjer jer oni najbolje i najjasnije prate demografske promjene i učinke na glasanja i generalno političke stavove. Na prvi pogled žene (kao kategorija spola) vrlo jasno više glasaju za “progresivnu” opciju, tj. za Demokrate. Neki će reći da je to zato jer je kandidat te opcije bila žena, ali rezultati su navlas isti kao i u predsjedničkim izborima prethodnih krugova, kada su svi kandidati bili muškarci. Generalna situacija se može preslikati i na Europu gdje će žene skoro uvijek biti receptivnije “progresivnim” i/ili lijevim idejama, a rijetko će se dogoditi da muškarci u generalnoj populaciji glasaju za socijalističke, socijaldemokratske, “zelene” ili “liberalne” opcije dok žene glasaju za nacionalističke ili libertarijanske opcije. Zato se na prvu loptu pitanje davanja glasa ženama i utjecaja na povijest od te točke čini sasvim validno.

Međutim, ako se izborni rezultati pobliže analiziraju, spol ni izdaleka nije najveći faktor koji utječe na glasačke preferencije. Puno veći utjecaj imaju dob, obrazovanje, nacionalna i rasna pripadnost. Mlađi kandidati uvijek u prosjeku u većem postotku glasuju za “progresivne”, lijeve ili populističke opcije, dok će stariji glasači svoj glas davati mainstream i konzervativnim opcijama. Akademski obrazovani građani će uvijek u većem postotku glasati za lijeve i/ili “progresivne” programe. Zašto akademci tako glasuju je tema za neki drugi tekst. Imigranti će uvijek glasati za lijeve opcije. Ateisti će uvijek glasati za “progresivne” opcije. Ako se pogledaju rezultati hrvatskih izbora, doći ćemo do istih zaključaka; isti čimbenici utječu na rezultate hrvatski izbora.

Zapadni svijet - svijet Europske Unije, NATO-a, SAD-a (koji trenutno najbolje stoji, ali ne zadugo), britanskog Commonwealtha - propada i živi u paklu negativne selekcije koja traje posljednjih stotinu godina. Da bi nadomjestili stanovništvo i održali ekonomski standard uvozimo nikad više ljudi iz drugog i trećeg svijeta, i vršimo de facto zamjenu stanovništva. Kulturološki, filozofski i politički Europa danas ne liči na sebe, i s vremenom će sve manje ličiti na sebe. Pogledajte dokumentarce o Parizu iz 60-ih godina, pa 80-ih godina, pa danas. Prošetajte se Nicom noću. Prošetajte se bečkim predgrađima predvečer. Koliko god državne vlasti od vas krili promjenu, koliko god pokušavali zakamuflirati činjenicu da je Europa kakvom ju percipiramo bespovratno mrtva, promjena se dogodila. Kako smo došli od pozicije svjetskog hegemona, svjetionika kulture, gospodarstva, filozofije i vojne moći, pozicije neprikosnovenih gospodara čitavog svijeta do pozicije svjetskog staračkog doma, smušenih čudaka koje nitko više ništa u svijetu ne pita i muzeja kojeg obilaze svjetski satrapi zamaskirani u najskuplja europska odijela? I to u razdoblju od točno sto godina.

Da bi odgovorili na to pitanje, moramo se odmaknuti i sagledati širu sliku. Jedan od zanimljivijih političkih komentatora današnjice je gospodin znan pod pseudonimom Sargon of Akkad, čovjek vrlo pikantnih stavova, čovjek koji može izuzetno bombastične stavove prenijeti smireno i argumentirano, i koliko god se ne slagali s njim (a ja se osobno s njim često ne slažem), poštovati ćete njegovo stajalište. To će i objasniti činjenicu da je nedobrodošao na gotovo svim mainstream medijima,  a na YouTubeu je prestao biti partner. Oduvijek su najopasniji ljudi bili oni koji vrlo precizno, jasno i koncizno mogu argumentirati svoje stavove, za razliku od ljudi koji znaju samo urlikati dvije riječi na cesti. Ako želite, možete ga pratiti na Mindsu i toplo preporučam da (1) počnete koristiti Minds umjesto Facebooka i (2) zapratite tog vrlo racionalnog gospodina. Taj gospodin je davnih dana obradio temu o tome što jedno društvo čini stabilnim, kako jedno društvo može napredovati i prosperirati. Naslov vloga, podcasta  je bio “Three Pillars of Society” i žao mi je što je taj vlog nestao u bespućima interneta (živjela cenzura) i što ga ja mogu samo parafrazirati, umjesto da ovdje zaljepim link odličnog videa od 45 minuta.

Da bi društvo bilo stabilno i uspješno, mora zadovoljiti tri osnovna uvjeta:

  1. Mora biti ekonomski uspješno
  2. Mora imati održivu biološku bazu - dovoljan broj zdrave djece koja će zamijeniti članove društva koji su preminuli
  3. Mora imati jasnu viziju što želi napraviti i kako funkcionirati

Redoslijed točaka je nebitan. Sva tri uvjeta moraju biti zadovoljena i moraju biti u ravnoteži. Ako se žrtvuje biološka održivost i dugoročna vizija društva u ime boljeg standarda - situacija u kojoj Europa živi danas - društvo će odumrijeti. Biti će sretno dok umire, ali će svejedno umrijeti i iza sebe ostaviti ruševine i neke novce klince koji će pokušati imitirati društvenu strukturu ljudi koji su ovdje živjeli prije njih, ali neće znati zašto to rade i s vremenom će stvoriti neko svoje novo društvo. To je definicija današnje Europe, to je ujedno i opis propasti zapadnog dijela Rimskog Carstva.

Isto tako, ako se žrtvuje biološka održivost i ekonomska stabilnost društva u ime neke vizije veće od samoga života, društvo će također odumrijeti. Evo za primjer jedne od većih tragedija Europe - car Justinijan I. Veliki Rimskog Carstva (danas pogrdno zvanog Bizantskog Carstva) kojeg povijest pamti kao jednog od najvećih rimskih careva, velikog restauratora carske slave, obnovitelja društva, ma samoga boga koji je kročio zemljom je zapečatio sudbinu tom istom Rimskom Carstvu. Nitko ne pamti careve prije njega koji su opustošeno carstvo digli iz pepela, obnovili demografsku i ekonomsku bazu, ostavili Justinijanu prepunu riznicu i odličnu vojsku s kojom je isti mogao haračiti svijetom i ganjati svoje snove. Nitko. Ali Justinijan je trošio njihovo nasljedstvo i potrošio vojsku da bi vratio slavu starog Carstva. Taj kratki bljesak slave i feniksov let je za rezultat imao spaljenu zemlju od Hispanije do Tigrisa, dva najveća carstva - Rimsko i Perzijsko - potrošeno do zadnjeg čovjeka, praznu carsku riznicu i, kao šećer na kraju, kugom poharano stanovništvo. U takvom vakuumu moći se rodio treći igrač - islam - koji je Perzijsko Carstvo nepovratno uništio, a pukom srećom nije palo i Rimsko Carstvo. Da je Justinijan igrao istu igru kao njegovi prethodnici, da je igru carstava i igru povijesti igrao kako se treba igrati - a to je polako, taktički i kroz generacije - islam bi bio neka tamo čudna sekta u moru sekti, Europa druge polovice prvog tisućljeća nove ere ne bi prolazila kroz tzv. Mračno doba (sasvim nepravedan i netočan opis toga doba, ali to je neka druga tema) i pola srca zapadne civilizacije - polovina Mediterana - ne bi bilo nepovratno izgubljeno.

Kakve to veze ima sa ženskim pravom glasa? Kraj 19. i početak 20. stoljeća stvarno jest bio prekretnica zapadne civilizacije, ali iz više razloga i kao produkt povijesnih događaja od Napoleona do tada. Za početak, Prvi svjetski rat (WW1 odsad nadalje) je bio metak u glavu koji su si Europljani ispalili iz čista mira i iz čiste gluposti. Taj rat nikada nije trebao biti započet. Nikad. Ali još bi se nekako stanje moći vratilo u stanje prije WW1 da se u rat nije upleo tudum svjetske diplomacije, svjetska verzija seoske lole koji može bilo koga nokautirati, ali mu dugoročno razmišljanje baš i ne ide. Ta dobronamjerna seoska lola svjetske diplomacije je bio SAD, a na čelu mu je stajao jedan izuzetno dobronamjerni sanjar imenom Woodrow Wilson. Woodrow Wilson je grobar Europe i dat ćete mi paragraf ili dva da objasnim zašto to mislim. Prije ulaska SAD-a u WW1 su svi bili spremni potpisati “bijeli” mir s vraćanjem odnosa moći u početno stanju prije WW1. Ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat, odnos moći se uvelike zaljuljao u korist Antante koje je tu svoju polugu moći iskoristila za temeljito silovanje poraženih snaga. Tako su direktno uzrokovali WW2, ali to je također neka druga tema. Ono što je bitnije za ovu priču je činjenica da su poražene snage teritorijalno razbijene i odnos moći je nepovratno promijenjen. Taj odnos moć, za početak, nije uspio spasiti Rusiju od komunističke revolucije. Sile Antante, Njemačkog Carstva, Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva bi vjerojatno uspjele. Fokus islama bi ostao kozmopolitski duh Carigrada, a ne ortodoksni, retrogradni i divljački duh Saudijske Arabije. Reformirana Austro-Ugarska kao konfederacija povijesnih kruna bi bila društveno stabilna ekonomska velesila. Fašizam i nacizam nikada ne bi postali mainstream ideologija u polovini Europe. WW2 se ne bi nikada dogodio. Dekolonizacija se vjerojatno ne bi dogodila, a sigurno ne u ovakvom obliku. Bliski Istok i Sjeverna Afrika ne bi bile spaljena zemlja i tlo vječnih revolucija. U Libiji danas ne bi imali otvorene tržnice robljem na sat vremena leta od srca Europske Unije. Ali niti to nije najbitnija stvar.

Tektonski pomak su bile društvene promjene. Unutar manje od 50 godina (od 1848. do kraja WW1) je došlo do kraja kmetstva i robovlasničkog sustava, svim ljudima starijima od 18 godina je odjednom dano pravo glasa. Odjednom je glas nepismenog donedavno kmeta ili roba vrijedio jednako kao glas školovanog industrijalca ili donedavnog plemića. Pravila upravljanja društvom više nisu vrijedila. Više nisu bili najmoćniji oni koji su bili najbolji, najpametniji ili najuspješniji - ili ako ćemo gledati drugu stranu te medalje, ljudi s najvećim “pedigreom” i oni koji su znali podmazati sustav. Najmoćniji su preko noći postali oni koji su najviše obećavali neukom narodu, a narod je te fore s guštom gutao. Odjednom su ideje raspikuća kao što je bio Marx postale vruća roba koju su političari mogli prodati bilo kome. I tako u proteklih stotinu godinu iz generacije u generaciju, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, imamo sve veće budale i raspikuće na vlasti diljem Europe, balkanizaciju politike diljem svijeta, sve manje i manje osobnih i ekonomskih sloboda, a taj trend se nažalost ne mijenja. Naprotiv, svakim novim izbornim ciklusom se sve više i više ubrzava. Usporedite političke debate Ujedinjenog Kraljevstva prije početka WW1 sa današnjih debatama, i teme i kvalitetu debata. Politički sustav je u dlaku isti, jedina promjena je širina biračkog tijela.

Zbog svih tih razloga imamo izuzetnu neravnotežu tri stupa društva s početka teksta, a najviše zbog univerzalnog prava glasa. Tako danas živimo u društvu bez ikakve dugoročne vizije, bez održive biološke baze, a sav ekonomski višak (koji je najviši ikad u povijesti) doslovce bacamo u vjetar na propale projekte kao što su državno zdravstvo, mirovinski sustav ili javno školstvo. Sada živimo odlično jer i dalje one institucije koje su postojale prije WW1 postoje te inercijom i dalje funkcioniraju - to su za primjer akademija, bankarski, diplomatski i pravni sustav. Međutim, iz generacije u generaciju se i te institucije bastardiziraju. Iz UK i USA visoke akademije se izbacuju grčki filozofi i Shakespeare s izlikom da “ovjekovječuju rasizam” i “što će nam stari, bijeli muškarci”, “potrebna je dekolonizacija akademije” itd. Tako je i islamski svijet od Kordobe do Indusa imao “islamsko zlatno doba” dok su institucije starih Perzijanaca i Rimljana bile žive i dok su te institucije održavali potomci starih rimskih (sirijskih, egipatskih, hispanskih) i perzijskih obitelji. Gdje je danas to islamsko zlatno doba, gdje je bilo unatrag 900 godina, i gdje je njihova generacija Shakespearea, Petrarci, Newtona i Leibnitza? Tako će se i današnja Europa pretvoriti u drugorazrednu, da prostite, prčiju ako nastavi ovim putem, ali to očito nikoga nije briga.

Nakon svega napisanog vjerujem da će se svi (ili ogromna većina) složiti sa mnom da nam nisu naše žene krive za današnje probleme. Problem je što su SVI dobili pravo glasa, i svačiji glas jednako vrijedi - i onog koji puni proračun i onaj koji isključivo od tog proračuna živi. To je ključni problem čitavog sustava. Što će masa prosječnih i ispodprosječnih apsolutno uvijek preglasati iznadprosječne i što će sav višak koji su ti iznadprosječni stvorili biti spiskan na Bandićeve “besplatne udžbenike” i službeni Audi A6 pun prostitutki zamjeniku tajnika neke bezimene državne agencije. To je kao da se svinjama da klaonica na upravljanje i onda se za 20 godina čudimo što se klaonica ugasila. To je problem, a ne pravo glasa žena.

Kako okrenuti povijesni kotač i vratiti društveno uređenje na zdrave noge, vratiti tri stupa društva u ravnotežu? Ako moram biti iskren, mislim da je prekasno i da se to u ovoj civilizaciji neće dogoditi. Tokom povijesti je nekoliko civilizacija došlo do točke u kojoj se nalazimo danas i sve su pale na identičan način, a može se sumirati na sljedeći način - polagani i jedva primjetni kolaps društva (njegovih institucija), nagli ulazak u mračno doba u kojem se kultura, filozofija, umjetnost i znanost praktički gase, i stvaranje novog društva sa novim stanovništvom na razvalinama starog društva koji se u glavama tih nekih novih klinaca pretvorio u mit. Nama najbliži i daleko najbolje dokumentirani proces je propast Rimskog Carstva koje je na put propadanja krenulo prije negoli je uopće postalo carstvo. Uzroke propasti Rimskog Carstva i čitave antičke civilizacije s njim se mogu pronaći već u braći Gracchi, Marijevim reformama Republike i diktatoru Suli. Rim se nije izgradio u jedan dan, ali nije ni pao u jedan dan, niti se uzrok pada magično pojavio preko noći, niti postoji jedan jedini uzrok zbog kojeg je čitava tisuću i pol godina stara civilizacija propala. Sličan uzorak propadanja su imala egipatska kraljevstva i civilizacije, minojska civilizacija, i brončanodobne civilizacije Bliskog Istoka. Proces koji živimo danas nije prvi takav u povijesti, vjerojatno ni zadnji. Sve poluge moći više nisu meritokratske već isključivo demokratske. Ne samo da su demokratske, već svaki glas jednako vrijedi. Danas se divimo atenskoj demokraciji u doba Perikla, samo se često zaboravi napomenuti da je izuzetno mali broj ljudi imao pravo glasa u tom sustavu demokracije.

Što onda napraviti? Oduzeti pravo glasa ljudima ne možemo, ne bez masovne rijeke krvi (niti bi to u najluđim snovima zagovarao). A i tko bi ljudima uzimao pravo glasa? Tko bi trebao odrediti tko je sposoban i dovoljno zaslužan da netko ima pravo glasa? Tko će biti diskriminiran, tko će biti ostraciran? Tko će nadgledati taj proces? Svaki takav pokušaj može završiti čistom katastrofom i potpunom distopijom.

Jedino real-političko rješenje je decentralizacija postojećeg sustava i nadati se da će u barem nekoliko manjih centara opstati zdravo društvo. To se također kroz povijest dogodilo nekoliko puta. Pojave kao što su Europska Unija, Ujedinjeni Narodi i čitav sijaset međunarodnih agencija treba reformirati i vratiti njihove ovlasti na nominalnu i folklornu razinu. Postavke Europske Unije vratiti natrag na isključivo trgovinsko-carinski sporazum. Imati Europu tisuću Lihtenštajna, a ne jedne Europske Unije. Ujedinjeno Kraljevstvo pretvoriti u Wales, Englesku i Škotsku. Njemačku pretvoriti u Sveto Rimsko Carstvo sa svim posebnostima koje su nekadašnje države - od malih biskupija i trgovačkih republika do velikih kneževina - imale. Hrvatsku pretvoriti u Slavoniju, Dalmaciju, Primorje i Zagorje. Shvaćate što pokušavam reći. Vratiti poluge moći na lokalnu razinu, gdje je vladajuća kasta vidljiva. Ako niste zadovoljni svojom vladajućom kastom, možete se prošetati do kuće vladajućeg, izvući ga van iz kuće u pidžami i nalupati nasred ceste. Kome ćete se sada žaliti na cestovni propis kojeg je donijela Europska Komisija? Lokalnom vodovodu? Što je veća zajednica, to je bezimenija. Što je veća zajednica, to ju je teže i sporije mijenjati. Velika carstva su u povijesti radila velika stvari samo ako su imali jakog cara iza sebe. Velika carstva sa bezimenom i bezličnom strukturom vlasti (današnja EU) su propadale, često u krvi. Još uvijek možemo Europu postaviti na zdrave noge. Trebati će nam stoljeće ili dva, ali možemo. Ali samo ako iz temelja promijenimo vlastiti pristup politici i ako djelujemo brzo. Nastavimo li ovim putem i ovom brzinom, za 10 do 15 godina nas nitko ništa neće niti pitati, budući da ćemo biti stara i nemoćna manjina u jednom velikom, globalnom selu, 500 milijuna potomaka ljudi koji su stvorili najslobodniju i najnapredniju civilizaciju koju je svijet ikad vidio naspram 10 milijardi  potomaka ljudi koji su oduvijek živjeli u satrapijama, totalitarnim kasabama ili plemenima. Možemo li okrenuti kotač povijesti? Ja se iskreno nadam da možemo.