Kurikularna neforma

Submitted by Patrik Nikolić on sub, 09/16/2017 - 22:05

Vjerujem da se svi možemo složiti kako budućnost nekog društva leži u djeci i mladim ljudima, onima koji će jednoga dana doći na tržište rada, stvarati nove vrijednosti i bolji život za sebe i svoju obitelj, mijenjati svijet (nadamo se na bolje) te postati novi vođe svijeta. Osim zdravog obiteljskog okruženja punog ljubavi i podrške neposredne okoline, za djecu je najvažniji zdrav odgoj i obrazovanje koje mu se pruža. Obrazovanje od malih nogu, još od vrtića, definira karakter mlade osobe i priprema za izuzetno kompetitivno svjetsko okruženje u kojem će se to dijete jednog dana naći. Pružiti djetetu neadekvatno obrazovanje je garancija tom djetetu da će mirovinu zaraditi radeći degradirajuće, slabo plaćene poslove, i to samo ako bude imalo dovoljno sreće da i takve poslove nađe.

Majka svih reformi u Hrvata i šire, svojesvrsna sapunica kojoj se nikako ne nazire kraj, je kurikularna reforma koja u današnjem obliku traje od, pazite sad ovo, 2001. godine. Ja sam onda još bio u nižim razredima osnovne škole, danas sam akademski građanin zaposlen u industriji. Stariji od mene će reći da ta reforma traje još od Šuvara i nikako da reformiramo to školstvo tako da svi budu zadovoljni, a da djeca dobiju adekvatno obrazovanje u efikasnom školskom sustavu. Iskreno govoreći, kurikularna reforma koju pokušavamo provesti je nemoguća za provesti i ona nikada neće biti provedena, pogotovo ne u ovakvom obliku, a vječno će biti izvor političkih trzavica, dok istovremeno neće dati željene rezultate. Dozvolite da objasnim zašto.

Republika Hrvatska nije usamljeni otok u oceanu koji postoji sam za sebe. Danas živimo u globaliziranom društvu gdje konkurencija i budući kolege vašoj djeci nisu samo mali Marko i Ivana od vašeg prvog susjeda, već i japansko, kinesko, korejsko, saudijsko, njemačko i američko dijete. Globalne kompanije zapošljavaju i Austrijance, i Engleze, i Kanađane, i Kineze. Mjera uspjeha Sveučilištu u Zagrebu nije uspješnost onog u Beogradu (koje je, uzgred budi rečeno, prema svim metrikama uspješnije i kvalitetnije od zagrebačkog), već Harvard, Stanford, Oxford, Heidelberg i MIT. Vašim maturantima koji se prijavljuju na sveučilišne programe na gore-spomenutim sveučilištima nije konkurencija samo maturant Jozo iz Vinkovaca, nego svi maturanti ovoga svijeta. Tužna realnost jest da prosječno dijete kojeg je obrazovalo naše školstvo nije ni do koljena jednom prosječnom mladom Austrijancu, Kinezu ili Amerikancu.

Pregled problema sustava školstva u Hrvatskoj

Budući da ovaj tekst nije namijenjen da bude dubinski pregled svih stavki zbog kojih je hrvatsko školstvo jedan polomljen i nefunkcionalan sustav, samo ću kroz kratke crte proći kroz stavke koje su već dobro dokumentirane i argumentirane u javnosti prije nego se dotaknem slona u prostoriji kojeg nitko nema snage prokazati.

  • Kurikulum vremenom postaje sve lakši za savladavanje usporedite program koji su prolazili osnovnoškolci i gimnazijalci u '70-im godinama s programom kojeg prolaze danas. Program je višestruko lakši i dok se od gimnazijalaca – svih gimnazijalaca – očekivalo da savršeno dobro barataju diferencijalnim jednadžbama, integralima, derivacijama, kompleksnom geometrijom, danas se to očekuje samo od prirodoslovno-matematičkih gimnazijalaca. Usporedite zbirke zadataka koje današnji klinci rješavaju, a koje ste rješavali vi. Ne morate biti ekspert u području nastave matematike da uvidite što se događa.
  • Jedno i jednako rješenje za sve škole – temeljna pretpostavka od koje kreću svi nacionalni kurikulumi je potpuno pogrešna. Osnovna škola u Slunju ili Petrinji se ne nosi s istim problemima kao osnovna škola u nekoj elitnijoj zagrebačkoj četvrti. Nastavni kadar dostupan Rijeci nije dostupan Buzetu. Građanski odgoj, vjeronauk i povijest će uvijek biti izvor prijepora između npr. riječkih i kninskih škola. Potrebe za radnom snagom Dalmacije su različite od potreba Zagorja.
  • Birokratizirani i politizirani sustav je zakopao obrazovanje u mjestu – tržište rada i znanost su polja koja se svakodnevno mijenjaju, i svaki čovjek mora naporno raditi da bi uopće pratio korak s vremenom, a kamoli da u njemu postane stručnjak i u njemu zarađuje svoj kruh. Kada sam ja počinjao fakultetsko obrazovanje 2010. godine, svijet npr. molekularne biologije je izgledao potpuno drugačije od svijeta molekularne biologije danas. Na tržištu rada tvrtke stalno nastaju i nestaju, uvode se nove tehnologije, novi organizacijski obrasci, a shodno tome se i potreba za radnom snagom stalno mijenja. S druge strane, naše obrazovanje je jedan monolitni sustav koji kao da je u kamenu klesan, potpuno nepomičan, paraliziran i, iskreno, beskoristan. Svaka vještina koja mi danas na stol stavlja kruh je stečena van formalnog obrazovanja, vjerujem da je situacija takva i kod velikog broja Vas koji nas čitate. Uzmimo za primjer informatiku – djeca u osnovnoj i srednjoj školi uče povijest informatike (!!!) i Microsoft Office paket programa. Microsoft brže izbacuje nove verzije svojih paketa programa nego što naši birokrati uspijevaju te programske pakete uvrstiti u nastavni program. A hajde vi krenite objašnjavati našim birokratima što su Linux sustavi u oblaku, zašto djeca trebaju naučiti raditi jednostavne Android aplikacije, koristiti IFTTT Applete, a zašto ne i kreirati mikroservise i postavljati ih na internet. Za početak bi bilo zgodno klince naučiti složiti i rastaviti računalo (poznati primjer škole Penn Manor iz SAD-a je divan dokaz da se može i pokazatelj kako). Da skratim priču, svijet se prebrzo mijenja za kapacitete našeg sustava te ovakav tromi, javni sustav obrazovanja i uz najbolju volju nije sposoban obrazovati djecu da jednog dana postanu svjetski uspješni ljudi. Prava obrazovna reforma nije kurikularna reforma, prava obrazovna reforma će započeti u Ministarstvu uprave. Sve ostalo je samo šminka.

Papir trpi sve

Postoji još jedna stavka koje se u javnoj raspravi nitko ne dotiče – ne znam je li to do pristojnosti, straha od napada kolega, ili jednostavnog neznanja.

Općenito je puno lakše donijeti neki propis nego provesti isti, ali uzmimo da su se sve želje i snovi kurikularnih reformista ostvarile i da je kurikularna reforma provedena u potpunosti. Ostvarili su se i ciljevi kojima se najoptimističniji nisu nadali. Sve parlamentarne stranke su postigle konsenzus oko kurikularne reforme, Željka Markić ne podiže referendum, našlo se dovoljno novaca za zapošljavanje svog dodatnog kadra koje je nova kurikularna reforma predvidjela (nećemo biti bezobrazni i nazvati ih uhljebima), svi predmeti su dovedeni do savršenstva – moderni su, zanimljivi učenicima, odgovaraju potrebama tržišta rada – sve škole su opremljene za nastavu po najnovijim standardima, sve škole imaju najnovije fasade, dvorane, plivačke bazene, laboratorije. Potpuni preporod hrvatskog školstva. Dođe prvi dan škole i kreće se provoditi kurikularna reforma s prvim danom školske godine 2018. godine.

Moje pitanje glasi, tko će tu reformu provoditi? Gdje je nastavni kadar sposoban provoditi kurikulum za 21. stoljeće? Gdje je nastavni kadar iz informatike koji bi djecu trebao učiti programirati u Pythonu i JavaScriptu umjesto u QBASIC-u ili Pascalu? Slagati web stranice Bootstrapom i desecima drugih biblioteka? To se danas traži na tržištu rada. Gdje je nastavni kadar prirodnih predmeta koji je kadra pratiti promjene u znanostima? Maturanti na biologiji uče stvari koje su pale u vodu pred 20 godina. 20 godina! Konkretno, još uvijek se u svim srednjim školama na biologiji uči paradigma "jedan gen – jedna mRNA – jedan protein", a već 20 godina ta postavka ne stoji. Međutim, nitko to nije stigao javiti našem školstvu...

Javna je tajna da mi nemamo kvalitetan nastavni kadar. Cilj ovog teksta nije vrijeđanje nastavnika u školama, u školstvu ima fantastičnih ljudi koji daju sve od sebe za djecu, ali budimo iskreni i recimo da je prosječan nastavnik u hrvatskom obrazovnom sustavu nezainteresiran, nakon fakulteta se više ne školuje i prestaje pratiti vlastito polje. S uspostavom Republike Hrvatske dolazi i do masivne hiperinflacije obrazovnog kadra, a s omasovljivanjem obrazovnog kadra dolazi i do velikog pada u kvaliteti samog nastavnog kadra. Nekada je bilo teško postati nastavnikom, danas razne filozofske fakultete upisuju oni koji se ne mogu upisati na niti jedan drugi fakultet. Tužna je istina da mi s godinama ne dobijamo sve kvalitetniji i kvalitetniji kadar, već sve gori i gori i neupotrebljiviji kadar. To je situacija koju se treba riješiti hitnije od kurikularne reforme, ali o toj temi se u javnosti uopće ne priča.

Potrebna je reforma školskog sustava prije kurikularne

Svjestan sam da je posao nastavnika nezahvalan i slabo plaćen posao. Masovni izbirokratizirani sustav u kojem se trud individualca ne primjeti je sustav koji prije ili kasnije počinje propadati, a naš obrazovni sustav je upravo iz tog razloga u slobodnom padu. Nastavnicima, kao i svim radnicima, treba poticaja da rade na sebi i potrebna je doza zdrave kompeticije. Ja da znam da mi je sudbina raditi u javnom sustavu i da ću čitav život imati identičnu plaću kao svi moji kolege bez obzira na trud koji ja uložim, a moj vječito alkoholizirani kolega recimo ne ulaže, i ja bih bio demotiviran i nezainteresiran za svoj posao.

Kurikularna reforma, koliko god da je bitna (a bitna je), je potpuno nepotrebna u trenutku dok nam se obrazovni sustav raspada. Da, ljudi rade, dobijaju plaću, klinci dobijaju svjedodžbe i diplome, ljudi se mogu s tim diplomama zaposliti u javnim upravama, ali... Naša djeca će vrlo rijetko biti sposobni raditi najplaćenije elitne poslove. Mislite da će vaše dijete postati voditelj grupe u odjelu istraživanja i razvoja u tvrtci kalibra Googlea, AMD-a, Intela ili Boeinga? Mislite da će vaše dijete otvoriti privatni biotehnološki start-up (kakav vršnjaci otvaraju u Medicon Valleyu)? Imati pravnu tvrtku na 87. katu nekog nebodera u New Yorku? Jako, jako teško. Djeca izašla iz američkih, singapurskih, kineskih, japanskih, engleskih škola će redovno vašu djecu jesti za doručak na svim razgovorima za posao, na svim prijavama na doktorate na elitnim svjetskim sveučilištima.

Jedini poticaj koji će trgnuti naš obrazovni sustav iz letargije i samodostatnosti je, za početak, vaučerizacija školstva koja će bolje škole nagrađivati financijski (ne država, nego ćete vi osobno kao konzument usluga nagrađivati bolje škole). Pravni okvir koji olakšava otvaranje privatnih sveučilišta, privatnih srednjih škola i privatnih osnovnih škola je puno potrebniji hrvatskom obrazovnom sustavu od kurikularne reforme, dakle, prvo reforma školskog sustava, pa onda eventualno kurikularna reforma. Budućnost naše djece direktno ovisi o kvaliteti obrazovanja koje im možemo pružiti, a trenutno stanje školstva adekvatno ne ispunjava svoju zadaću na niti jednom polju. Vrijeme je da ozbiljno sjednemo i popričamo u javnom prostoru o budućnosti našeg obrazovanja na puno dubljoj razini od kurikularne reforme. U tim razgovorima za razne Ribiće i ostale sindikalne parazite mjesta ne bi smjelo biti.