Hvalospjev nuklearnom otpadu

Submitted by Patrik Nikolić on čet, 11/01/2018 - 21:56

“Frankenstein” je jedna od mojih omiljenih knjiga, knjiga koju istovremeno volim i mrzim. “Frankenstein”, djelo staro točno 200 godina, neki i danas čitaju kao svojevrsno upozorenje. Upozorenje protiv moderne tehnologije. U tom djelu čitamo o mladom i briljantnom znanstveniku dr. Victoru Frankensteinu koji sebi stvori prijatelja, ali se onda naglo povuče od njega kada vidi da je Stvorenje oživjelo i postalo samostalno. Stvorenje u konačnici postane čudovište koje progoni svog stvoritelja te ubije njegovu sestru i mladenku. Poruku koju mnogi čitatelji iz romana izvlače, tada kada je roman napisan u jednakoj mjeri kao i danas, jest – ne petljajte se u prirodu; ne idite predaleko. Davnih sam dana (iznenađen sam da je prošlo točno dvije godine) iskoristio priču dr. Frankensteina kao foršpil u temu o GMO-u na svom osobnom blogu. A danas ćemo popričati o jednom drugom bauku. O nuklearnom otpadu.

Pa popričajmo dakle od nuklearnom otpadu kojeg mnogi smatraju rak ranom modernog društva i tehnologije. Što vam prvo padne na pamet kad čujete taj izraz? Mislite li da je nuklearni otpad izraz ljudske bahatosti? Poželite li da čovječanstvo nikada nije krenulo u tu čitavu avanturu s prokletom nuklearnom energijom? Možda se osjećate neugodno pri samoj pomisli da nuklearni otpad postoji?

Priznajte, malo vas je strah nuklearnog otpada.

To je dobra, dapače, odlična stvar. Dobro je da se malo bojite nuklearnog otpada. Dobro je da imate strah od onoga što se može dogoditi ako se nuklearni otpad oslobodi u prirodu. Zato ga ne puštamo u prirodu. Nikada, u niti jednoj prilici, ga kao čovječanstvo nismo otpustili. Umjesto toga, spremamo ga u bačve tako čvrste da im udarac teretnog vlaka pri punoj brzini ne bi nimalo naštetio. Nuklearni otpad spremljen u takve bačve je pohranjen u podzemna spremišta zidova tako čvrstih da im udarac putničkog zrakoplova veličine Boeinga 777 ne bi napravio ni ogrebotinu. Toliko se svi skupa bojimo nuklearnog otpada.

Nuklearnog otpada se bojimo i zato jer mislimo da bi tamo neki zlikovac mogao ukrasti jednu bačvu i prokrijumčariti ju u sklonište kojeg ne bi mogli naći ni CIA, ni KGB, ni OZNA zajedno, te zatim napraviti bombu. Ali svaki ozbiljni zlikovac koji drži do sebe zna da je nuklearni otpad očajan materijal za izradu bombe i zna da takva bomba ne bi napravila neku štetu gdje god da ju detonira. Zato se niti jedan zlikovac, niti jedna teroristička organizacija nikada nije potrudila prokrijumčariti makar jednu bačvu nuklearnog otpada. Da, mogli bi napraviti jadnu “prljavu” bombu iz nuklearnog otpada, ali postoje puno praktičnije, razornije, ubojitije, otrovnije i dostupnije tvari od kojih možete napraviti prljavu bombu. I zato možete spavati mirno: kriminalci, teroristi i odmetnute države iz James Bond filmova nikada neće napraviti prljavu bombu od nuklearnog otpada.

Kada bismo barem malo bili uplašeni oko svih naših otpadnih tvari kao što se bojimo nuklearnog otpada. Kemijski otpad (kojeg je Hrvatska prepuna) ostaje zauvijek toksičan, a pravila i zakoni koji ga reguliraju nisu ni djelomično rigorozni kao što je regulacija nuklearnog otpada. Da se kemijski otpad tretira strogo i pažljivo kao nuklearni otpad, mogla se izbjeći velika šteta koju kao društvo nanosimo svom okolišu – naše tlo, naša voda i naš zrak bi danas bili neizmjerno čišći.

Kada bi se barem svog otpada koji prijeti našem jedinstvenom i prekrasnom planetu bojali kao što se bojimo nuklearnog otpada, onda bi za sav otpad smislili sustav detekcije kojeg imamo za nuklearni otpad. Čak i najmanje curenje nuklearnog zračenja ili otpada (nije ista stvar) u zrak ili u vodu će biti odmah uočeno vrlo osjetljivom opremom koja registrira radioaktivni materijal bilo gdje u svijetu. Osobno bih volio da imamo jednako moćnu infrastrukturu koja može pratiti dušične okside, sumpor, dioksin, živu, kadmij, barij, talij, sve one teške metale koji dokazano uništavaju ljudsko zdravlje, pa i ubijaju, već pri najmanjim dozama.

Dakle, apsolutno razumijem vaš strah od nuklearnog otpada. Međutim, želim da počnete cijeniti nuklearni otpad. Želim da razvijete poštovanje prema njemu. Zašto ne, želim da naučite voljeti nuklearni otpad.

To je pouka čitave priče o dr. Frankensteinu. Njegov grijeh nije bio taj što je stvorio živo biće iz nežive tvari. Njegov grijeh je što je svoje djelo napustio. Dr. Frankenstein se bojao i sramio svog stvorenja. Okrenuo se od njega, odbacio ga i tako stvorio čudovište. Napredak ne stvara čudovišta, napredak nije zao – s druge strane, neshvaćanje, bježanje od odgovornosti i letargija su recept za katastrofu. Recept kojeg si danas kuhamo katastrofalnim energetskim i geopolitičkim odlukama.

Pa što je zapravo nuklearni otpad? To je otpad samo u imenu i takozvani otpadni proizvod nuklearne energije: izvor energije koji se, svi se stručnjaci slažu, ne pridonosi klimatskim promjenama i koji stvara ogromne količine energije iz male količine goriva, 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, padala kiša, sijalo sunce, na malom zemljištu tako ostavljajući prirodna prostranstva netaknuta i nezagađena solarnim panelima i vjetrenim elektranama.

Usporedite to s drugim oblicima generiranja energije. Spaljivanje ugljena strašno zagađuje zrak, jer se stvaraju velike količine sumpornih dioksida koji je izuzetno štetan za naše dišne puteve (o kiselim kišama ne trebamo ni pisati). Također, postrojenja na ugljen stvaraju velike količine pepela koji je znatno radioaktivniji od nuklearnog otpada, a svi ga udišemo. Također, taj pepeo se ne skladišti kao nuklearni otpad, što je bizarno.

Solarni paneli, kažete? Vjetrene elektrane? Solarni paneli su ništa drugo doli budući elektronski otpad, rasprostranjen na našim krovovima i na našim prekrasnim, zelenim poljima. U roku od 30 godina, te solarne ploče će se morati demontirati u gomili smeća u najsiromašnijim zemljama. To se događa već danas i solarni paneli se spaljuju kako bi se izvukle bakrene žice, a svi otrovni dimovi i kaše teških metala – olova, kroma i kadmija da navedemo samo neke – iz tih spaljenih ploča uzrokuju strašne probleme ljudskim dišnim putevima, eksponencijalno dižu prevalenciju karcinoma u okolnoj populaciji, kao i broj propalih trudnoća i porođaja defektne djece. Solarni otpad – jeste kada čuli nekoga da se buni protiv njega?

Situacija je vrlo drugačija kada pričamo o uskladištenom nuklearnom “otpadu”. U proteklih 60 godina nuklearni otpad nije nikoga ubio ni povrijedio; nije učinio da niti jedna osoba bude bolesna. I to je zato što se nuklearni otpad sprema sigurno. Nuklearni otpad je izuzetno kompaktan. Volumen nuklearnog otpada je zapanjujuće malen. Koliko malen, pitate se? Trenutno u svijetu postoji 120 000 kubičnih metara nuklearnog otpada. Koliko je 120 000 kubičnih metara, pitate? Kada bi krenuli točiti sav taj otpad na nogometno igralište, točili i točili dok niste natočili sav nuklearni otpad svijeta, ne biste popunili prosječan stadion Premier Lige. A to je sav nuklearni otpad svih 450 nuklearnih elektrana od prvog dana korištenja nuklearne energije do danas. Jedan nepuni nogometni stadion!

I tu priča ne staje. Ne bi htjeli zaboraviti na, ili ne dali bogovi, baciti taj nuklearni otpad. Kao što sam već napisao, nuklearni otpad je otpad samo imenom. Inače je otpad nešto što se pušta u vodovod, pokušava se zaboraviti na njega. Otpad je nešto što u sebi više ne sadrži nikakvu vrijednost i vlasnik otpada ga se pokušava pošto poto otarasiti. To apsolutno nije slučaj s nuklearnim otpadom. Svaka komponenta tog “otpada” ima izuzetno korisnu i vrijednu primjenu u industriji, poljoprivredi, znanosti i medicini. Bukvalno rečeno, život kakav imate danas ne bi bio moguć bez nuklearnog otpada. Koristimo radioaktivni kobalt kako bi ozračivali krumpir tako da traje dulje. Stroncij i plutonij koristimo kao pogonske ćelije svemirskih letjelica. Koristimo americij u detektorima dima, tricij u signalizaciji za izlaze nužde. Koristimo razne radioaktivne izotope u medicinskoj dijagnostici i terapiji. Sve to dolazi iz nuklearnog “otpada”.

Nuklearni otpad nije otpad jer je i dalje nevjerojatno vrijedan. I dalje je pun energije. Nedavna otkrića pokazuju da ćemo uskoro moći rascijepiti u fisijskoj reakciji ne samo U-235 (radioaktivni izotop uranija), nego sve metale u obitelji urana. To znači da ćemo moći ponovno iskoristiti sve što danas vodimo pod nuklearnim otpadom kao energent nuklearnih elektrana. Nuklearni “otpad” je sirovina, i to sirovina koja će se pokazati ultimativnim blokom kružne ekonomije: trenutno imamo dovoljno U-235 za stoljeća nuklearne energije stvarajući male količine energetski izuzetnog bogatog nusproizvoda koji će potom služiti kao energent za naredna stoljeća i stoljeća energije. Uz današnje znanje i poznate količine goriva za nuklearne elektrane, možemo imati doslovno tisućljeće čiste energije koja niti zagađuje okoliš niti zahtijeva tisuće i tisuće devastiranih kilometara kvadratnih potrebnih za sađenje solarnih i vjetrenih elektrana.

Nuklearni otpad je blago. Budimo vrlo oprezni s njim, da. Ali moći ćemo otvoriti tu riznicu koju nam nudi nuklearni otpad tek kad prevladamo strah od njega. A možda ga svi skupa i naučimo voljeti.