Hoće li kapitalizam izgladniti čovječanstvo do 2050. godine?

Submitted by Igor Vuk on ned, 05/07/2017 - 11:00

Forbes je pred više od godinu dana objavio članak pod naslovom "Izuzev ako se ne promijeni, kapitalizam će izgladniti čovječanstvo do 2050. godine" (arhiva). Analizirajmo redom tvrdnje članka da vidimo je li to predviđanje zasnovano na činjenicama i kao takvo razlog za zabrinutost; krenimo od samog naslova:

Unless It Changes, Capitalism Will Starve Humanity By 2050

Ovo je vrlo precizan i vrlo alarmantan naslov. Ukoliko naslov daje takve precizne tvrdnje, očekujem nedvosmislene zaključke, precizne i točne podatke i različite interpretacije, te da bude izabrana najvjerojatnija od njih, točnije ona koja se slaže s opservacijama, dokazanim mehanizmima i teorijama (zakonima).

Autor članka

Drew Hansen

Education entrepreneur, career coach, and culture consultant, I recently left my position on the executive team of Qualtrics to begin building my next venture. At Qualtrics I opened the European HQ, launched Client Success, and led Corporate Development. Previously I ran Editorial Operations & Business Development at Forbes and before that I was at True/Slant, the online news startup Forbes acquired in June 2010. I started my career as a management consultant at Bain & Company and co-founded Action First, a political consulting firm based in Washington D.C.

Nikad nije loše promotriti autora. On je vidljivo kolumnist, a ne vidim da je iz ove kratke biografije radio u znanstveno-instraživačkom radu na području ekonomije ili sociologije. Nije presudno, ali nije na odmet ni napomenuti.

Sadržaj članka

Capitalism has generated massive wealth for some, but it’s devastated the planet and has failed to improve human well-being at scale.

Izvor?

Ovo je vrlo općenita izjava koja je u velikoj suprotnosti s naslovom teksta (koji je vrlo precizan u svojim predviđanjima). Naslov zanemaruje precizirati koji oblik i kakav kapitalizam, a ni dalje u tekstu autor ne definira o kakvom je obliku kapitalizma riječ. Analogno tome, mogli bi reći: "društvo će razoriti religijske vrijednosti do 2050". Prije nego se problem krene razlagati, treba definirati sve pojmove iz početne tvrdnje, uvoda ili naslova.

Također, tvrdnja nije dokazana i nameću se brojna pitanja: kakav oblik kapitalizma? Je li on homogen? O kojim zemljama, regijama pričamo? Kakva je implementacija? Koji su scenariji alternativnog razvoja za svaku navedenu zemlju / regiju? Na primjer, moglo bi se usporediti hipotetsku Kinu koja ima wellfare kapitalističku državu (kao Švedska) s današnji modelom koji Kina ima.

Species are going extinct at a rate 1,000 times faster than that of the natural rate over the previous 65 million years

To jest točno, a uzrok tome su ljudske aktivnosti u cijelom svijetu. Tu su dva problema u povezivanju kapitalizma kao uzroka problema zagađenja: cijeli svijet nije kapitalistički uređen i zemlje koje jesu, nemaju homogeni oblik kapitalizma.

Svijest i pokreti o zaštiti okoliša počinju sa zapada, upravo tog "kapitalističkog zapada". Trebali bi sagledati dvije stvari: zagađenje per capita i zagađenje po BDP-u.
Prvo gledamo da dobijemo generalnu sliku proizvedenog zagađenja, a drugo da dobijemo detaljnu sliku efikasnosti zagađenja; netko može zagađivati više proizvodeći zapravo manje i obrnuto.

Za prvi podatak možemo pogledati Wikipedijin popis država po emisiji ugljičnog dioksida. Per capita zagađivači su šareni i raznovrsnih političko-ekonomskih uređenja: fundametalističke monarhije s redistribucijskim elementima socijalizma, diktature koje imaju oligarhijsko državno kontrolirano tržište s velikim naglaskom na socijalističke elemente redistribucije, demokratske kapitalističke, demokratske welfare kapitalističke zemlje itd. Vrlo raznovrsno društvo je dobar indikator da zagađenje nije isključivo u kapitalizmu ni po veličini ni po trajanju.

Ovo je tek početak priče, za donijeti zaključke trebalo bi pronaći analizirati još podataka o vezi društvenih uređenja i zaštite okoliša.

Since 2000, 6 million hectares of primary forest have been lost each year. That’s 14,826,322 acres, or just less than the entire state of West Virginia

Svakako se slažemo da postoji veliki problem uništavanja biosfere, ali potreban je dokaz da je to zbog kapitalizma kako autor bombastično tvrdi u naslovu.

Even in the U.S., 15% of the population lives below the poverty line. For children under the age of 18, that number increases to 20%

Bitno je sagledati trend; prema podacima Instituta za istraživanje siromaštva Sveučilišta u Wisconsinu-Madisonu imamo sljedeće:

In 2015, the most recent year for which data are available, the poverty threshold for a family of four was $24,257. The official national poverty rate was 13.5 percent. There were 43.1 million people in poverty.

In 1959, when the official government poverty series began, poverty was at 22 percent. Before that time, unofficial estimates by researchers found a poverty rate in 1914 of 66 percent; 78 percent in 1932; 32 percent in 1947; and 24 percent in 1958.

SAD ima veliku količinu imigracije (naročito u posljednjim desetljećima) koja kada ulazi na tržište rada započinje s nižim dohotkom (koji je i dalje prosječno veći od zemlje iz koje emigriraju). To pokazuje dvije stvari, prvo da ljudi glasaju "nogama" te emigriraju u zemlje koje više preferiraju i da imigranti smanjuju prosjek dohotka i povećavaju postotak populacije koja se nalazi ispod granice siromaštva. Konkretno, za SAD je granica siromaštva 13.733,50 kn mjesečno prihoda za četveročlanu obitelj, a za Hrvatsku u istoj takvoj obitelj je granica siromaštva 4240,00 kn.

The world’s population is expected to reach 10 billion by 2050. How do we expect to feed that many people while we exhaust the resources that remain?

U potpunosti se slažem da 10 milijardi ljudi traži izvor hrane i predstavlja veliki problem za biosferu. Problem ograničenih resursa je nešto s čime se ekonomska znanost bavi već barem 300 godina. Kapitalizam, ako pod tim pojmom mislimo na aktivnosti na tržištu putem formiranja cijene kroz ponudu i potražnju (tako da cijena raste kad dobro/usluga/resurs postane oskudan) osigurava racionalizaciju resursa i traženje supstituta visoko motivirajući traženje alternativa ili optimiziranje potrošnje i proizvodnje. Ne znam kako i zašto je autoru to promaklo; ukoliko govorimo tako općenito o kapitalizmu, autor je mogao to spomenuti. Dobar argument za probleme zagađenja i pretjeranog korištenja ograničenih resursa ima u problemu informacija aktera na tržištu i neuspjehu tržišta, eksternaliji onečišćenja pa čak i neuspjehu države.

Human activities are behind the extinction crisis. Commercial agriculture, timber extraction, and infrastructure development are causing habitat loss and our reliance on fossil fuels is a major contributor to climate change.

U tome se u potpunosti slažem, ljudske aktivnosti su uzrok zagađenju, a koliko koje ekonomsko i političko okruženje je zaslužno za onečišćenje je veliko pitanje koje treba jako dobro dokazati (kao što je već rečeno iznad).

Professors Christopher Wright and Daniel Nyberg published Climate Change, Capitalism and Corporations last fall, arguing that businesses are locked in a cycle of exploiting the world's resources in ever more creative ways.

Autori su u pravu, današnja moderna, tržišna ekonomija se bazira većinom na optimizaciji korištenja resursa i inovaciji "na sve kreativnije načine". To je glavna zamka površne analize ekonomije, resursi se zapravo ne troše u većem broju kada se gleda prema količini proizvedenih dobara i usluga, već se koriste manje i neusporedivo efikasnije. Citirani rad kaže sljedeće:

"Our book shows how large corporations are able to continue engaging in increasingly environmentally exploitative behaviour by obscuring the link between endless economic growth and worsening environmental destruction," they wrote.

Površno čitanje prvih desetak stranica citiranog rada ostavlja dojam da je ovo izvučeno iz konteksta (sam rad ima preko 200 stranica i objavljen je kao knjiga). Ovaj dojam, naravno, nije dovoljan da bi srušili citiranu tezu; za detaljniju kritiku trebalo bi prvo pročitati čitav rad pa tek onda dati mišljenje.

Yale sociologist Justin Farrell studied 20 years of corporate funding and found that "corporations have used their wealth to amplify contrarian views [of climate change] and create an impression of greater scientific uncertainty than actually exists."

Corporate capitalism is committed to the relentless pursuit of growth, even if it ravages the planet and threatens human health.

Citirani rad opisuje pojavu koja je rezultat lobiranja. Sve su to poprilično dobro poznate stvari, a uzrok njima nije kapitalizam, već prije političko i kulturno okruženje. Kapitalizam je ekonomsko uređenje i kao takvo ono ne definira političko djelovanje, već postoji u različitim političkim okruženjima. Dakle, ne nameće se problem dopuštanja akterima na tržištu, već politički problem davanja tržišnim akterima mehanizme eksternalija, tj. davanja njima političke moći upravljanja tržištem van čisto tržišnih mehanizama. Zbog toga ovo nije problem kapitalizma već, još jednom, politički problem.

Autor navodi potpuno krivu premisu da je kapitalizam kriv za onečišćenje, dok je uzrok zagađenju prvenstveno političko i društveno pitanje. To pitanje se treba rješavati politički, jer se u samoj ekonomskoj teoriji i znanosti zagađenje definira kao eksternalija koja se rješava politički. Problemi su:

  • otvaranje političkih poluga i eksternalija ponudi, što je zapravo suprotno od premise kapitalizma (ako govorimo o tome da je kapitalizam ekonomski model koji djeluje tržišnim mehanizmima umjesto ne-tržišnim),
  • problem lobiranja koji se nadovezuje i dio je prvog problema, a to je prezentacija državnog utjecaja kao kritičnog na tržištima za koje ne postoji potreba državnog utjecaja, čime se stvaraju dodatne povratne veze lobista, politike i ponude putem kojih se tada država ne bavi eksternalijama i neuspjesima na tržištu, već se bavi ostvarivanjem interesa pojedinih aktera ponude na konkurentskim tržištima.

Problem antiznanstvene klime, negiranja uništavanja biosfere i globalnog zagrijavanja nije problem ekonomije ni kapitalizma, već njegovi uzroci leže u političkom i društvenom spektru, što je autor zaboravio.

Zaključak

Članak nosi bombastičan naslov koji nudi jako precizno predviđanje, a podatci i dokazi su nepostojeći.  Količina napora koja je potrebna za obaranje pseudoznastvenih tvrdnji (o ekonomiji) je prevelika. Bez temeljnih znanja iz ekonomije nije moguće raspravljati o ekonomiji, jer je laicima kontraintuitivna. Kontraintuitivna je zato što nedostatak znanja stvara percepciju i samouvjerenost na kojoj se onda interpretiraju mehanizmi i događaji koji su zapravo daleko od te percepcije.