Osnove Zakona, dio prvi: Državni aparat je rupa bez dna

Submitted by Patrik Nikolić on sub, 12/03/2016 - 19:34

Hrvatska politička scena je jedna velika žabokrečina, novih ideja – političkih i ekonomskih – nema ni za lijek, i već 20 godina žvačemo jedne te iste teme, a promjene zakona se provode isključivo po naputcima Europske komisije ili drugih međunarodnih institucija. Kada ste zadnji put čuli za veći zakon koji je donesen da je donesen zato jer je predlagatelj smatrao da je taj zakon – dobar, te da je mogao argumentirati zašto je dobar? Ja osobno ne pamtim takav zakon.

Razlog tome je intelektualna pustoš na hrvatskoj političkoj sceni te nevoljkost modernih političara da se bore za određenu – bilo koju – ideju. Fokus političke karijere svakom političaru je da se svidi što većem broju ljudi, a ukoliko se počnete aktivno boriti za konkretne stvari, steći ćete više neprijatelja nego prijatelja. Zato i vlada “ne talasaj” politika. Uzmimo za primjer Most koji je dobio 19 mandata u Saboru u prošlom izbornom ciklusu te postao hrvatski “kingmaker”, a da se pritom eksplicitno odbio ideološki opredijeliti (iako svi znamo na koju stranu Most puše).

Zakon ne namjerava biti ideološki neutralna skupina koja se pokušava svidjeti apsolutno svima. Zato ću ja kroz idućih par članaka pobliže objasniti 12 ideoloških temelja Zakona, a danas ću se fokusirati na prve dvije točke:

  1. Državni aparat mora biti smanjen i njegove ovlasti moraju biti ograničene na zaštitu individualne slobode i privatnog vlasništva.
  2. Državni budžet mora biti balansiran i racionalan.

Ekonomija je majka svih ideologija te smo tako odlučili prve temeljne točke posvetiti ekonomiji i upravi.

Prva vrlo bitna stvar je razdvajanje državnog aparata od javnih usluga. Zakon se nikako ne zalaže da se državni rashodi smanjuju na način da se linearno otpuštaju vatrogasci, policajci, medicinske sestre u javnim bolnicama, nastavnici u javnim školama ili znanstveni novaci na javnim sveučilištima ili institucijama kao što je Ruđer Bošković, niti da se tim zaposlenicima smanjuju plaće. Zagovaramo veću participaciju privatnog školstva i zdravstva u društvu, međutim svjesni smo da se takve promjene ne događaju doći preko noći i kažnjavati medicinske sestre ili vatrogasce danas u ovakvom sustavu bi bilo suludo.

Ono što kritiziramo jest sami državni aparat – ustroj (a pogotovo broj) ministarstava, raznih agencija, državnih ureda, te ustroj državnih kompanija.

Ne postoji racionalno objašnjenje za trenutni ustroj Vlade Republike Hrvatske, osim zadovoljavanja sitnih političkih apetita. Zašto su Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo turizma, i Ministarstvo državne imovine odvojeni? Kako turizam, graditeljstvo i poljoprivreda uopće mogu biti odvojeni od gospodarstva? Čime se uopće onda bavi gospodarstvo i Ministarstvo gospodarstva? Sva ova ministarstva moraju biti objedinjena u jedno jedino ministarstvo, prvenstveno zbog pojednostavljivanja sustava, logičnog postavljanja državne uprave, a tek onda zbog ušteda.

Ekonomska logika koja stoji iza spajanja energetike sa zaštitom okoliša, a ne s gospodarstvom je također nepostojeća. Ukoliko zaštita okoliša sama po sebi nije važna, Vlada je mogla zaštitu okoliša prepustiti Ministarstvu gospodarstva kao zaseban ured.

Gosp. Vojković je u svojoj kolumni napravio odličnu analizu državne uprave. Današnje uređenje svih ministarstava je prava kafkijanska noćna mora. Na prvoj stepenici su obični službenici – suradnici – koji vrte Excel tablice, a nakon 10-ak godina uspješnog vrćenja excelica, imaju šansu postati viši suradnici ministarstva. Ti viši suradnici rade u nekakvom odjelu, koji ima svog šefa, zamjenika šefa i tajnicu. Više takvih ureda su objedinjeni u službu, koja opet ima svog šefa, zamjenika šefa i tajnicu. A više takvih službi je objedinjeno u sektor, koji opet ima svog šefa, zamjenika šefa i tajnicu. Ove pozicije su (na papiru) apolitične i ne ovise o aktualnoj vlasti.

Iznad sektora na scenu nastupaju političke funkcije – zamjenici ministara i ministri. Službe u ministarstvima su dodijeljene upravi, koju vodi pomoćnik ministra. Pomoćnici ministara odgovaraju direktno ministrima i zamjenicima ministara.

Ali to nije sve! Vlada gosp. Plenkovića je uvela dodatni sloj političkih službenika – državne tajnike. Uz ministre, zamjenike ministara i pomoćnike ministara, sada imamo i državne tajnike koji u konstelaciji moći sjede između ministara i pomoćnika ministara. Sve političke funkcije su, naravno, nagrađene visokim koeficijentima, službenim automobilima i ostalim ljepotama visoke državne dužnosti. Za razliku od zamjenika ministara, broj državnih tajnika je neograničen.

Ali tu ljepote državnog aparata tek počinju. Jer uz Ministarstva, imamo i Urede, i Državne urede, i Agencije. Dok su koeficijenti i uvjeti napredovanja u Ministarstva jasni i (na papiru) strogo kontrolirani, u Uredima i Agencijama sva ta pravila padaju u vodu. Nema kontrole broja zaposlenih, ne postoje državni i stručni ispiti, ne postoje definirani koeficijenti. To znači da, de facto, možete zapošljavati koga god hoćete, pod kojim god uvjetima hoćete.

Republika Hrvatska danas ima 25 raznih Ureda, Državnih ureda i Državnih zavoda, te 187 raznih pravnih osoba, od toga na desetke agencija, zavoda i centara. Kada zbrojite koliko je to suradnika, viših suradnika, odjela, službi, sektora, direktora, ravnatelja, zamjenika i upravitelja, postaje vrlo jasno zašto je javni sektor skup, spor i neefikasan.

Zakon se oštro protivi ovako neodgovornom i kafkijanskom ustroju državnog aparata. Državni aparat mora smanjiti broj ministarstava, a agencije i zavode pripojiti matičnim ministarstvima. Sredstva potrebna samo za hladni pogon ovako masivnog aparata u kojem postoji bezbroj preklapanja ovlasti raznih ministarstava i agencija su ogromna.

Ja osobno nisam za to da se ministre, saborske zastupnike i ostale državne dužnosnike bagatelizira i svodi na minimalnu plaću iz populističkih razloga. Međutim, broj državnih dužnosnika se mora značajno smanjiti, a ovlasti državnih tijela uvelike smanjiti.

Državne tvrtke i državna imovina su priča sama za sebe. Uzmimo za primjer samo strateške tvrtke, kojih Republika Hrvatska ima 54, a među kojima su Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatska lutrija, Hrvatska radiotelevizija i Hrvatska pošta. Vlade koje su definirale ovaj popis, naravno, nisu dale obrazloženje zašto su ove tvrtke strateške, te koji je strateški cilj poslovanja ovih tvrtki. Hrvatske šume će donijeti Hrvatskoj ekonomsko blagostanje? Razvoj RH ovisi o Hrvatskoj lutriji? Tvrtke koje pretežno služe uhljebljivanju i zadržavanju statusa quo nisu i ne mogu biti strateške tvrtke, a i sami broj od 54 strateških tvrtki je prevelik, te pojam “strateška tvrtka” tako gubi svoj smisao. Ako je sve strateško, onda ništa nije strateško.

Stanje s državnom imovinom je još gore. Osim nesređenih katastarskih knjiga i drugih zemljišnih dokumenata, imamo i stanje gdje sama država ne zna koja je vrijednost imovine. A najveći je problem stav prema toj imovini, gdje država želi zadržati vlasništvo nad imovinom i “upravljati” njome, umjesto da imovinu kapitalizira i prepusti privatnom kapitalu da oživi ono što je danas mrtvi kapital koji ne hrani niti jedna gladna usta.

Da zaključim ovaj članak, rezimirati ću svoj osobni stav i stav ljudi iza Zakona što se tiče državnog aparata. Državni aparat mora biti malen, što manji mogući, i robustan. Mjestu paralelnim institucijama, kao što su agencije i zavodi, apsolutno nema te se današnje paralelne institucije trebaju vratiti svojim matičnim ministarstvima i postati njihov integralni dio. Sami broj ministarstava treba biti barem upola smanjen. Državne tvrtke i državnu imovinu treba prodati te ih prepustiti tržištu u potpunosti. Budite sigurni da onda te tvrtke neće imati vojsku šefova sa bijesnim službenim Audijima (koje smo im mi platili), te da će onda tvrtke ići ukorak s vremenom, a radnicima biti puno bolje nego što je danas.

Vrijeme je da zauzdamo potrošnju državnog aparata te da isti svedemo na najmanju moguću mjeru.