Drevno samoubojstvo Zapada

Submitted by Patrik Nikolić on sri, 07/05/2017 - 22:43

Napomena: Tekst koji slijedi prijevod je teksta Nicholasa Davidsona koji je sada već davne 1987. napisao esej o padu antičke civilizacije, esej koji ostaje svjež i neočekivano relevantan za današnju politiku. Određene sam dijelove komentirao u zagradama kao opasku prevoditelja (op.prev.).

1. Tumačenje propasti Rima

Pad Rimskog Carstva ostaje jedna od velikih neriješenih zagonetaka povijesti. Rim je ustao iz anonimnosti da dominira antičkim svijetom sve dok praktički nije postao sinonim za samu civilizaciju. Ipak, nekoliko stoljeća kasnije njegovi užasnuti preživjeli, desetkovani bolestima, gladi i neplodnošću, željno su položili svoje vratove ispod mačeva barbarskih osvajača. Zašto?

Edward Gibbon, koji je počeo rješavati tu zagonetku u vrijeme Američkog rata za neovisnost, nije pronašao ništa osim nejasnih i maglovitih odgovora sve do kraja šest svezaka njegovog velikog djela, "Povijest propasti i pada Rimskog Carstva". Odgovarajući na zagonetku o padu Rima, Gibbon se nadao otkriti može li modernoj europskoj civilizaciji prijetiti slična sudbina. Upravo zbog toga što je zagonetka ostala neriješenom, Gibonova Povijest ostaje zlatni standard u svom polju – jedinstvena situacija u znanstvenom području povijesti, gdje zastarjelost nadmašuje većinu djela u roku od nekoliko godina od objavljivanja.

Unatoč visokom ugledu, Gibbon je pisao poprilično sporim stilom, a njegov rad je pun ponavljanja i žrtovanja koncepta nauštrb ljepote narativa; njegovo djelo je ogledni primjer korištenja engleskog jezika u nekoliko nadahnutih trenutaka, vrijedan literaturni izvor do dana današnjeg, ali teško da se može nazvati mjerilom analitičke čistoće. Na kraju svojeg djela o padu Rima, Gibbon je zaključio da je moderna civilizacija, za razliku od Rima, bila previše složena da padne, bez zadovoljavajućeg odgovora koji bi bili uvjeti za tu složenost.

Gibbonova neodređenost nadahnula je naizgled beskrajan tok alternativnih objašnjenja. Nakon pregleda istih općih dokaza, znanstvenici su došli do velikog broja općih i nategnutih Zaključaka.

Ogledni primjer je izvješće F.W. Walbanka o padu Rima, "Strašna revolucija" (eng. The Awful Revolution). Dok je njegova priča elegantno konstruirana i činjenično pouzdana, njegovi su zaključci manje uvjerljivi. Walbank tvrdi da nas pouke pada mogu voditi u sadašnjosti. "Naučivši pouke ove "strašnje revolucije", možemo kvalitetnije posvetiti naše strasti i energiju na poboljšanje onoga što nije dobro u našem društvu". Koje su to "lekcije", prema Walbanku? Detaljno opisuje prisilne ekonomske postupke rimske države, a potom zaključuje da se "privatno poduzetništvo, prepušteno sebi, pokazalo inferiorno u zadatku hranjenja civilnog stanovništva". Pad Rima pripisuje se nedostatnom vladinom planiranju. Moramo, piše on, "pokušati planirati resurse suvremenog društva za sve ljude." Svaka neodgovorna državna akcija koja je potaknula pad Rima – obiteljska politika, industrijska politika, kontrola nad plaćama i cijenama proizvoda – je izvučena kao lijek za moderne bolesti od strane tako istaknutih znanstvenika kao što je Walbank.

Čovjek je prisiljen na spoznaju da bez obzira koliko je neki povjesničar erudit, njegovi su zaključci o prošlim socioekonomskim događajima onoliko pouzdani samo u jednakoj mjeri kao njegovo razumijevanje ekonomske teorije. Od dvadesetih godina prošlog stoljeća, klasični znanstvenici su živjeli u miazmi fantastičnih pojmova o odnosu vladine politike i društvenog napretka. Upravo u najsofisticiranijim sredinama, naivnosti ljevičara su zagrizle najdublje, kao u Velikoj Britaniji, gdje su mnogi od vodećih povjesničara proteklih pedeset godina bili Komunisti s velikim K, i u SAD-u, gdje socijalistički, marksistički i New Deal-ovski mentalitet uživaju veliki prestiž u akademiji i u tim krugovima je ismijavanje slobodnog tržišta svakodnevnica.

Bolje objašnjenje o propasti Rima mora se baviti univerzalnošću problema s kojima su se susreli Rimljani. Zla s kojima se Rim suočio nisu bila gora od onih s kojima su se suočila razna društva prije ili poslije antičkog Rima. Politički nemiri, građanski rat, invazija, kuga, glad i sve druge katastrofe antičkog svijeta mogu se obilno naći u povijesti svih društava, uključujući modernu i ranu modernu Europu. Zašto u 17. stoljeću Engleska nije podlegla kugama i građanskim sukobima, ili Nizozemska zbog razornih i opetovanih invazija? Sam Rim je preživio sve te katastrofe, uključujući invaziju, okupaciju, građanski rat, i neprekidan pritisak barbara tijekom Republike i ranog Carstva. Ono što nijedan od čimbenika kojim se često objašnjava pad Rima može propisno napraviti, jest objasniti zašto, na samom vrhuncu svoje raskošne moći u prvom stoljeću nove ere kada je Rim vladao antičkim svijetom, su rimska kultura i ekonomija krenule u strmoglavi i, pokazalo se, fatalni pad.

2. Slobodno tržište Antičkog Mediterana

Antička civilizacija bila je civilizacija srednje klase. Nastala je na vrhuncu dugog procesa demokratizacije koji je započeo stotinama godina ranije. Općenito govoreći, aristokrati su najprije uništili kraljeve. Oligopoli koje su aristokrati osnovali su na kraju procesa bili svrgnuti od strane građanske gornje srednje klase.

Fundamentalni mehanizam koji je pogonio taj proces bio je nevjerojatan razvoj trgovine između devetog i petog stoljeća pr.n.e. Da je trgovina središte svega je Grcima bila evidentna činjenica. Tako je Platonov Sokrat u Repulici (op.a. u Hrvatskoj preveden i kao "Država", epohalno djelo o organizaciji dobrog grada) "Pronaći mjesto gdje se ništa ne treba uvesti je gotovo nemoguće", na što Sokratov sugovornik odgovara, "Nemoguće".

Širenje trgovine dovelo je do stvaranja i jačanja velike, bogate srednje klase. Dva su kriterija aristokratske vrijednosti – materijalno bogatstvo i vojna moć – istodobno postale odlika građanske, srednje klase. Gradeći na tim temeljima, srednja je klasa tražila i u mnogim slučajevima ostvarila kulturni i politički utjecaj u skladu sa svojom ekonomskom snagom. Na samom vrhuncu Grčke civilizacije u Ateni petog stoljeća pr.n.e., gornja srednja klasa zauzela je položaj otprilike analogan onoj gornjoj srednjoj klasi u Velikoj Britaniji nakon 1688. godine ili Francuskoj nakon 1789. godine, kao kulturno središte društva.

Ako su Grci, zajedno s Feničanima i njihovih potomcima u Kartagi, bili uspješni trgovci, bili su znatno manje uspješni u svojim političkim naporima. Oni su eksperimentirali sa svim oblicima vlasti bez ikakvog nadilaženja spektra političke nestabilnosti. Međutim, politička turbulencija grčkog svijeta je možda imala neočekivane ekonomske koristi.

Razjedinjeni svijet antičkog Mediterana je de facto bio svijet slobodne trgovine. Države, svaka tražeći da ostvari svoj vlastiti interes, su se natjecale jedna protiv druge, a nijedna nije mogla stvoriti trajnu i apsolutnu prednost. U takvom okruženju, trgovina je procvjetala. Stanovništvo i prosperitet stanovništa Mediterana se dramatično povećao.

Rim je malo pomalo gutao i osvajao države antičkog Mediterana, kao što su bile trgovačka kolonija Marseille, ili grčki gradovi Sirakuza i Atena, ili antička kraljevstva kao što je bio Egipat. U početku se korist činila ogromnom. Kronični ratovi i gusari koji su mučili helenski svijet su bili potisnuti. Svijet je nakratko znao za mir i red i bio je u mogućnosti proširiti svoju infrastrukturu. Antički svijet je dosegnuo novi vrhunac u populaciji i prosperitetu. Međutim, država koja je to omogućila, u sebi je nosila sjeme vlastitog uništenja.

3. Kolektivizam Rimske Republike

Kroz čitavu svoju povijest, Rim su definirala građanska prava i dužnosti kao svojstva kolektivnih, političkih tijela. Pod Republikom (oko 500. pr.n.e. - 27. pr.n.e.) ta su tijela postigla određenu ravnotežu, na način da niti jedno tijelo ne može potpuno dominirati nad nikojim drugim tijelom. Moć države nad pojedincem, u načelu i zakonu apsolutna, je u praksi bila ograničena. Senatorska vladajuća klasa, aristokracija "equites" ili vitezova, te specijalno građansko tijelo sastavljeno od plebstva dijelilo je hegemoniju nad raznim aspektima javnog života. Daljnje segmentirana u utjecajne proširene obitelji, Rimska Republika je bila moćno utjelovljenje načela i ravnoteže i unutarnjeg političkog jedinstva.

U kasnijim godinama Republike, moć tih posredničkih tijela je erodirala čak i kada je totalna moć države, pospješena osvajanjima i teritorijalnim širenjem, dosegla dotad neviđene visine. Nakon niza građanskih ratova između suparničkih generala, jedan od njih, Julije Cezar, se nametnuo kao vrhovni vladar. Njegov nasljednik August (27. pr.n.e - 14. n.e.) je osnovao Rimsko Carstvo. Tijekom narednih 400 godina, to je carstvo progresivno oduzimalo moć posredničkim tijelima (op.prev. npr. Senatu). Ironično, načelo kolektivnih prava koje je održavalo rimsku slobodu pod Republikom je bilo iskorišteno da pokopa cijelu antičku civilizaciju pod Carstvom.

Već u kasnoj Republici su započele radnje koje će se pokazati fatalnima za Carstvo. Upravljanje društvom je postepeno postalo pravo ekskluzivnih klasa, takoreći, kasti. Gornje klase građana su bile ograničene u jednakoj mjeri koliko i donje klase građana. Zakonom iz 218. godine pr.n.e, rimskim senatorima je bilo zabranjeno posjedovati trgovačke brodove. Taj zakon je natjerao rimsku višu klasu da radije ulažu u zemlju i poljoprivredu nego u trgovinu. Budući da je uvjet uspješnosti od kasne Republike nadalje bio ulazak u senatorsku klasu građana, rezultat takvog zakona je bila potpuna zabrana bavljenja trgovinom najuspješnijim ljudima Rima.

Slabo poštovanje koje su Rimljani iskazivali trgovini je postala karakteristika kasne Republike i Carstva. Tako je Ciceron, jedan od najvećih političara Republike, trgovinu opisao kao besmisleno zanimanje nedostojno časnog čovjeka sljedećim riječima: "Osuđujemo odvratno zanimanje sakupljača carina i zelenaša, te prost i ropski rad nevještih radnika(...) Jednako je prijezira vrijedno zanimanje trgovca jer ne može uspjeti ako nije nepošten (...) Rad mehaničara je također ponižavajući; nema ničeg plemenitog u radionici."

Samo povlačenje iz trgovine je moglo legitimirati poduzetnika. Ciceron dalje kaže da "...trgovac koji je sit, ili bolje rečeno zadovoljen, bogatstvom koje je zaradio, koji odlazi iz luke i ulazi na imanje, kao što se jednom vratio u luku s mora, zaslužuje, vjerujem, najviše poštovanje."

Odsječena od trgovine i proizvodnje zakonom i običajima, gornja klasa je nastojala zadržati svoje povlastice ograničavanjem komercijalnih mogućnosti otvorene drugima. Makedonski su rudnici tako bili zatvoreni, kao što su praktički bili zatvoreni i u Italiji, s istom namjerom. Niti niže klasa građana nisu bile imune na takav način razmišljanja.

Prisilna kupnja žita od poljoprivrednika po cijeni koju je postavila država bila je česta pojava od kasne Republike nadalje. Daljnje pustošenje tržišta je bilo uzrokovano preprodavanjem tog istog žita od strane države po subvencioniranim cijenama. Određena količina tog žita je jednostavno bila izravno poklonjena nižim slojevima rimskog društva. Tražeći potporu građanstva, demagozi su povećali broj onih koji imaju pravo na takve distribucije. Stotine tisuća Rimljana steklo je pravo na besplatno žito.

U međuvremenu, znanstveno polje financija, Rimljanima još prezrenije od trgovine, se nije uopće razvijalo. Tijekom rimskog doba, više su puta zakonski bile uređivane kamatne stope: nekada su bile propisane kamate od 4 posto, nekada kamate od 8 posto. U jednom trenutku, kamate su bile zakonski potpuno zabranjene, što je iznenada dovelo do potpunog nestajanja kreditnog kapitala. Kako mu je način prilagođavanja tržišnim uvjetima bio uskraćen, bankovni sustav helenskog svijeta je potpuno kolabirao. Takve politike su ugušile opskrbu gospodarstva kreditnim kapitalom, uzrokujući istu onu prekomjernu kamatnu stopu koju su zakonom pokušali obeshrabriti. Krajnji rezultat takvih politika, uz prekomjerno oporezivanje, je bio potpuni egzodus poljoprivrednika s njihovih imanja.

Dijelovi Republike i Carstva koji prvi bili osvojeni i pripojeni rimskom teritoriju su prvi bili osiromašeni. Čak i prije osnutka Carstva, rimska je politika uništila plodnu Siciliju, koja je bila talijanska žitnica, i praktički je okončala uzgoj žita na talijanskom poluotoku. Uspješne stare grčke države Male Azije su proživjele sličan pad. Pojam agri deserta – plodna, ali napuštena zemlja – je progonio Rim sve do njegovog konačnog pada. Kombinacija urbane nezaposlenosti s ruralnom masovnom depopulacijom je Rimu predstavljala nepriliku koju Rim nikada nije uspio riješiti.

Količina žita koju je samo grad Rim konzumirao je bila pozamašna. Za vrijeme Carstva, godišnja konzumacija subvencioniranog žita je vjerojatno premašivala 17 000 000 bušela (op.prev. 1 bušel = cca. 35 L). Državni rashodi potrebi za održavanje potrebni za održavanje opskrbe besplatnim žitom nametnuli su trajnu potrebu za prihodom, što nije bio problem dok god se Rim širio helenskim svijetom kao vojni osvajač priskrbljujući sebi sav kapital antičkog svijeta, ali je postajao problem kad je doba osvajanja završilo i porezi su morali zamijeniti pljačku kao izvor državnog dohotka. Najveći dio poreznog prihoda je dolazio od poljoprivrednika čiji su se životni uvjeti konstantno narušavali. Državno prisvajanje opskrbe žitom neizbježno je obeshrabrilo razvoj učinkovitih tržišta.

Sve te politike su eskalirale u carskom Rimu, pod sve većom apsolutnom moći cara i birokracije koja se neprekidno širila sve dok nije postala sinonim za samo rimsko društvo.

Početak propadanja tokom ranog Carstva

Doba kasne Republike je bilo doba kronične političke nestabilnosti koje karakteriziraju neredi nasilnih rulja, politički atentati i naizmjenični građanski ratovi. Cijena (op.prev. uspješnog) sudjelovanja u politici je često bila nasilna smrt. Ubojstvo Julija Cezara samo je najpoznatije političko ubojstvo tog doba. Ipak, usprkos tim nemirima, ukupno bogatstvo i moć Rima su se nastavili povećavati sve do utemeljenja Carstva 27. g. pr.n.e.

U samom trenutku trijumfa Rima nad ostatkom antičkog svijeta, snage etatizma su dosegle kritičnu točku te su njegovi potpuni učinci počeli biti vidljivi. Besprimjeran gospodarski rast i kulturni impetus klasičnog, antičkog svijeta se najprije zaustavio, a potom potpuno preokrenuo.

Gibbs je započeo svoju "Povijest" s drugim stoljećem Carstva, dobom Antonina. No, prema kraju svog života je počeo žaliti što nije započeo s puno ranijim razdobljem. U biti, propadanje je započelo samim osnutkom Carstva. Procvat tokom Augustovog vladanja je bio iznimno kratak – procvat je trajao tek jednu generaciju. Nakon tog velikog početnog naleta energije, Rim je proklizao u fazu sterilnosti i dekadencije. Pod pritiskom državnog uplitanja, od samog su osnutka Carstva trgovina, poljoprivreda, književnost, umjetnost, i osobne slobode propadale, i to je bio čest izvor briga za antičke pisce.

Rimska je ekonomija dosegnula svoj vrhunac sredinom prvog stoljeća te je potom počela opadati. Jedan od vidljivih simptoma propadanja je bio primjetan pad u trgovinskoj razmjeni s dalekim carstvima, kraljevinama i pokrajinama tokom prvog stoljeća. Nikad zaustavljeno ekonomsko propadanje se nezaustavljivo ubrzavalo sve dok se stanje antičke civilizacije nije otelo kontroli.

Rapidno slabljenje

Uslijedila je depopulacija. Na selu, poljoprivrednici su napuštali svoju zemlju, čak i kada se konkurentska populacija robova počela smanjivati s odmicanjem od zlatnog doba osvajanja. U književnosti, pisci posljednje generacije Republike i prve generacije Carstva su postavili blistavi standard koji nikada više za doba Rima nije bio dosegnut. Ciceron i Vergilije će tokom Carstva imati mnogo obožavatelja, ali nikada više sebi jednakih pisaca, jer je obrazovanje postalo puka imitacija.  Carevi, kako je njihova moć postajala sve apsolutnija, su ubrzali taj trend proganjajući ili jednostavno ubijajući nepoćudne književnike. U polju portretura, pad u kvaliteti je bio odmah vidljiv. Visoka umjetnost, koja je bila povlastica mnogih, sve je više postajala povlastica carskog dvora. Znanstveni impetus Grka je gotovo nestao, uz nekoliko izoliranih iznimki poput liječnika Galena – iako je bio više kompilator postojećeg znanja, a ne inovator. Priča prvog stoljeća nove ere, vrhunca rimske slave, je stoga priča rapidnog i progresivnog slabljenja upravo onih elemenata koji su klasičnu civilizaciju činili dobom velikih postignuća.

"Zlatno doba Antonina"

Do kraja prvog stoljeća, vrhunac Rimskog Carstva je prošao, a doba propadanja je bilo u punom jeku.

Stagnacija u svim aspektima društva bila je povezana sa stalnim širenjem državnih funkcija. Socijalni inženjering je bio iskušan na velikoj skali. Država se nemilosrdno širila u domenu trgovine, industrije i privatnog života.

Država je praktički stekla monopole nad prethodno privatnim ili mješovitim sektorima, poput rudnika ili kamenoloma. Mnogi su ponizni stanovnici Carstva postali direktni zaposlenici države. U isto vrijeme je birokracija rasla, zahtijevajući sve veći udio državnih rashoda.

Depopulacija je ubrzo postala sveopća. Problem više nije bio limitiran na osiromašene poljoprivrednike. Gradska gornja srednja klasa o kojoj je klasična civilizacija ovisila je razvila katastrofalno nisku stopu nataliteta. Kao i obično, odgovor rimske države je bilo donošenje prisilnog zakonodavstva. Pod Augustom, objavljeni su razrađeni zakoni koji su kažnjavali neoženjene građane i građane bez djece. Ti su se zakoni često ponovno utvrđivali u narednim stoljećima.

Pokušalo se doskočiti problemu masovnim repopulacijama stanovništva, bilo da se pokušalo naseliti nedavno osvojene zemlje ili nadopunjavati netom depopulirane pokrajine. Dijaspora je započela kao karakterističan akt rimske administracije.

Kako bi zadovoljila rastuće izdatke iz opadajuće porezne baze, država se počela oslanjati na namjernu inflaciju, devaluirajući carsku valutu iznova i iznova. Uslijedio je niz pokušaja ograničenja plaća i cijena.

U međuvremenu je kuga pogodila Carstvo. Zloduh gladi nikada nije bio potpuno istjeran iz Rima, čak ni u doba prosperiteta. Ne treba previše nagađati da je stanovništvo nagriženo siromaštvom i glađu lako podleglo bolestima. Izgleda da su kuge, koje su uništavale rimski svijet, imale vrlo mali učinak na barbarske horde na rubovima Carstva.

Do završetka takozvanog "zlatnog doba Antonina" u 235. godini, rimski svijet je bio slabiji, siromašniji, manje napučen i, u svim važnim načinima, manje civiliziran nego što je to bio sredinom prvog stoljeća. Ipak, nikakva vanjska sila nije intervenirala dovoljno snažno da zaustavi i preokrene napredak klasične civilizacije, koja je u 600 godina prije osnutka Carstva bila sve snažnija i snažnija. Ni politički kaos niti neodgovorno vladanje nisu mogli biti okrivljeni za stanje stvari. Propadanje je postalo opipljivije između 96. i 180. godine pod uzastopnom vladavinom "pet dobrih careva", kojima su se u svoje vrijeme divili i preporučili stoljećima unaprijed kao modeli prosvjetljenja europskim vladarima i državnicima. Doista najbolji od njih, Marko Aurelije, je došao što je bliže moguće ostvarenju Platonovog idealnog kralja. Iako su bili jednako savjesni, brižni i vrijedni, čini se da su Antonini samo pogoršali probleme svog društva.

U tom se razdoblju Rim prestao teritorijalno širiti i, okrenuvši se prema sebi, počeo trpjeti od napada barbara u čije se područje prethodno nekažnjeno širio.

Vrijeme pedeset careva

Problemi koji se lagano crpili Rimsko Carstvo pogoršali su se tiijekom razdoblja akutne političke nestabilnosti od 234. do 284. godine. Tijekom tog polu-stoljeća, gotovo svaki car je umro nasilnom smrću, često nakon vladavine koja je trajala manje od godine dana. Kako se civilno tkivo Carstva raspadalo, vojska je preuzmela kormilo, stvarajući i slamajući careve kako im je bilo drago. Kao i u kasnoj Republici, rimski svijet je ponovno bio opustošen građanskim ratovima – ali ovog puta neće biti oporavka.

Anarhija je završila tek usponom Dioklecijana 284. godine. Dioklecijan je bio još jedan platonovski idealni kralj, istovremeno snažan i skrupulozan vladar, tako imun na opijum moći da je, unatoč svojoj životnoj snazi, odlučio svoje kasnije godine života provesti u dobrovoljnoj mirovini. Dioklecijanova politika, smišljena da bi carstvu dala novi zakup života, zapravo je praktički osigurala njegov pad.

Rimski svijet nakon Dioklecijanovih "reformi"

Zamislite svijet u kojem su seljaci vezani za zemljišni posjed; u kojem vojska dominira društvom; u kojem vojnici sačinjavaju nasljednu kastu; u kojem sinovi moraju naslijediti očev zanat; u kojem je trgovina pod kontrolom privilegiranih cehova; svijet gdje je materijalni i moralni napredak spor ili nepostojeći, ali gdje su siromaštvo, glad i bolesti sveprisutni, a veličanstvenost manjine služi samo isticanju bijede i degradacije većine. Mnogima na pamet pri slikanju ovakve slike na pamet padne svijet Srednjeg vijeka; ali ta slika odgovora svijetu kojeg je uspostavio Dioklecijan i ojačao Konstantin i njegovi nasljednici puno više nego slici srednjovjekovnog društva. Zapravo, visoki Srednji vijek je bio meka slobode i brzog napretka u usporedbi sa svijetom kasnog Rimskog carstva.

Do doba kasnog Carstva, rasprostranjenost ropstva u antičkom svijetu se smanjila. Ropstvo je, međutim, bilo zamijenjeno drugim oblicima nesloboda. Tehnički slobodni seljak kasnog Carstva, kolon, se nije razlikovao od kmetova kasnijih stoljeća. Poput srednjovjekovnog kmeta, rimski kolon je dugovao fiksni dio svojih proizvoda zemljovlasniku, bio mu je dužan dati određeni broj dana besplatne službe i bio je dužan živjeti na posjedu zemljoposjednika. Koloni su bili zakonski okovani za svoju zemlju. Osim toga, svakom kolon je postojala velika vjerojatnost da će ga slomiti porezi te na taj način postati dužnički rob. Kolon koji je pobjegao sa svoje zemlje bi bio ponovno zarobljen i bio bi vraćen na svoju zemlju u lancima kao rob.

Marksistička retorika se toliko duboko utkala u današnju svijest do te mjere da se često previđa činjenica da se tlačenje nije odnosilo samo na seljake nego i na zemljoposjednike. Poljoprivredni porezi su bili procjenjivani prema površini, a ne prema proizvodnji; tako su porezi bili jednako visoki u lošim godinama i u dobrim godinama. Nadalje, zemljoposjednici u kasnom Carstvu su postali odgovorni za sve teže naplate u naturi kako bi podržavali sve veće zahtjeve administracije i vojske. Njihova je uloga učinjena ekonomski nemogućom u istoj mjeri kao i njihovih kolona.

Dioklecijan je radikalno proširio državnu administraciju. Broj administrativnih okruga se i više nego udvostručio, zahtijevajući veliku ekspanziju carske birokracije. Može se beskrajno raspravljati je li država upravljala bolje ili gore prije Dioklecijana. Ono što je neosporno jest da je država nakon Dioklecijana upravljala više.

Značajan dio te nove državne aktivnosti je bio eksplicitno posvećen represiji. Već pod "dobrim carom" Hadrijanom (117. - 138.), dužnosnici komesarijata ili frumentarii su izrasli u tajnu državnu policiju. Potpomognuta mrežom informatora, tajna policija je počela igrati središnju ulogu u upravljaju kasnim Carstvom.

Uz širenje državne službe, širila se i vojska. Stvorena je dvojna državna struktura u kojoj je vojna uprava svake provincije bila paralelna s civilnom upravom. Broj vojnika je bio znatno povećan, od oko 300 000 na preko 500 000, iako je kvaliteta mnogih vojnih jedinica znatno opala. Vojni trend je bio sve veće oslanjanje na barbarske rezerviste. Rimski građanin, čiji je suštinski tvrdoglavi karakter za vrijeme Republike omogućio stvaranje Carstva, je postao slab i nepouzdan vojnik.

Trgovina je bila podvrgnuta sve razrađenijim državnim ograničenjima. To je daleko najjednostavnije i najvjerojatnije objašnjenje za pad trgovine koji je započeo u prvom stoljeću i koji je stalno ubrzavao tijekom preostalog životnog vijeka Carstva. Trgovina na velike daljine, životna snaga antičke mediteranske civilizacije, je bila zamijenjena povratkom na lokalnu proizvodnju.

Situacija nije bila ništa bolja ni kada je trgovina sa zemljama izvan Carstva bila u pitanju. U raznim vremenskim točkama je država zabranila izvoz vina, ulja, žita, soli, oružja, bjelokosti i zlata. Vanjska trgovina, koja je već bila u padu od prvog stoljeća nadalje, se smežurala do točke nepostojanja.

Kako bi zadovoljila sve veće rashode prema ekonomskoj bazi koja se neprestano smanjivala, država je pribjegla sve većem broju financijskih manipulacija. Namjerna inflacija je uništila valutu. Konačno je novac postao tako bezvrijedan da je monetarna ekonomija koja je uzdržavala trgovinu prethodnih tisuću godina potpuno nestala. Antički se svijet vratio sustavu trampe i razmjene. Čak su i porezi postali plativi u naturi, vjerojatno zato jer ih se inače nije moglo naplatiti ni na koji način. Legionarima, koji su prvobitno bili plaćeni u novcu kako bi si mogli plaćati hranu i opremu, je bila izdavana hrana i oprema, što je zahtijevalo znatno prošireni državni sustav opskrbe.

Država je dugo posjedovala sustav manufaktura kako bi opskrbljivala dvor i vojsku. Taj sustav je bio uvelike proširen u doba Dioklecijana i njegovih nasljednika. Država je izravno vodila ekstenzivnu mrežu tvornica vune i lana, farbaonica, ateljea za vezenje i eventualno tvornica čizama. Ljudi koji su skrivali odbjegle tekstilne radnike su bili podložni teškim kaznama, koji su često bili artikulirani u slavljenim zakonima kasne antike.

Sustav manufaktura streljiva je bio postavljen na granicama Carstva. Svaka je manufaktura bila postavljena kao pukovnija. Radnici su bili rangirani kao vojnici te su, kao i vojnici, nasljeđivali zanimanje. Kako bi ih spriječili da bježe, bili su žigosani. Radnici u državnim kovnicama su bili podloženi sličnom tretmanu – bili su žigosani na rukama.

Nemojte pretpostaviti da je teret opresije bio samo na plećima poljoprivrednika i obrtnika. I život srednje klase je postao bremenit.

U svim je razdobljima organizacija klasične civilizacije počivala na gradovima-državama i njihovim srednjim klasama. Rimski gradski službenici ili kuriari (lat. curiales) su zapravo činili gornju srednju klasu rimskih gradova ili municipija. Pod Carstvom, gradski su službenici postali osobno odgovorni za upravljanje njihovim općinama, i financijski su bili odgovorni za prikupljanje poreza koje je zahtijevala središnja vlast. Položaji u lokalnoj upravi, koji su nekada predstavljali izvor moći i prestiža, su počeli biti izbjegavani. Ekonomski uspjeh je bio direktno kažnjavan, jer je čak i skromno bogatstvo podvrgnulo njegovog posjednika da bude postavljen kao kuriar, položaj koji je postao nasljedan u doba kasnijeg Carstva.

Poput kolona i radnika u državnim tvornicama, kuriarima je bila zabranjena sloboda kretanja. Ukoliko su se preselili u drugi grad, bili su podložni dvostrukoj obvezi, gdje su bili odgovorni i za svoj prijašnji grad i za grad u koji su se doselili. Kuriarima je bilo zabranjeno pridruživanje državnoj službi, vojsci, Crkvi (nakon što je bila uspostavljena), pa čak i državnim tvornicama. Činjenica da je pripadniku navodno vladajuće kaste bilo zabranjeno raditi u državnim tvornicama, poziciji praktički jednakoj ropstvu, upućuje na to koliko je ta klasa bila potonula, a s njom i gradovi kojima su teoretski vladali. U konačnom činu ove apsurdne drame, uzdignuće u stalež kuriara je postalo jednako kazni.

Trgovinske organizacije nisu prošle ništa bolje od općina. Kao i cehovi koji su ih naslijedili, rimski kolegiji su bili mješavine trgovinske udruge i trgovinskog sindikata. Trgovci i obrtnici su se organizirali u kolegije još od doba Republike, ali su pod Carstvom sve ove organizacije stekle sve veću važnost.

Brodarske udruge predstavljaju upečatljiv slučaj tog trenda. U početku je država nudila koncesije brodarima; malo pomalo su se koncesije pretvorile u državne zahtjeve. Naprimjer, porezne olakšice darovane brodovlasnicima za vrijeme cara Klaudija (41.-54.) su kasnije bile iskorištene kao poluga moći caru Hadrijanu (117.-138.) kako bi brodare doveo pod državnu kontrolu. Opći trend u gospodarstvu je bio da su kolegiji postajali instrumenti državne kontrole.

Sustav kolegija nije bio ograničen samo na par zanimanja ili par provincija, već je postao opći sustav u cijelom Carstvu. Svi su obrti bili uključeni u sustav. Članovima je bilo zabranjeno mijenjati zanimanje. Njihovi su nasljednici naslijedili iste obaveze.

U mnogim zanimanjima, članovi su bili dužni ženiti se unutar ceha (kolegija). Takve zabrane nisu bile apsolutne, međutim; za primjer, ne-pekaru je bilo dozvoljeno oženiti kćer pekara, pod uvjetom da je sam postao pekar.

Lako je vidjeti da je zabrana mijenjanja zanimanja onemogućila rimskom gospodarstvu da se fleksibilno prilagođava promjenjivim okolnostima.

U zamjenu za prihvaćanje državne kontrole nad svojim životima, ljudi su primali hranu – barem oni koji su preživjeli glad, bolesti, civilne sukobe i barbarske napade. Stanovnici samog Rima bili su posebni primatelji ove državne darežljivosti. Pored besplatnog i subvencioniranog žita koje se dijelilo od doba Republike, ostali prehrambeni proizvodi su postali predmetima državne brige. Od doba Septima Severa (193.-211.), država je besplatno dijelila maslinovo ulje. Tokom narednog stoljeća, dijeljenje porcija svinjetina je postao standard. Vino je također bilo dijeljeno besplatno ili po vrlo niskoj cijeni. Brodari, pekari i trgovci svinjama su stekli službene dužnosti, postajući izravnim službenicima države. Bili su obvezni kupovati, transportirati i prodavati dobra u količinama i cijeni koju je propisala država.

Rezultat takve politike je bio poguban po trgovce. Naprimjer, brodari su bili obvezni u ranom petom stoljeću prevoziti teret u zamjenu za jedan posto njihove vrijednosti – naknadu koja očito nije mogla pokriti nastale troškove. Pod takvim okolnostima, ne iznenađuje posljedično nastajanje oštrih zakona protiv špekulacija, nedopuštenog trgovanja, kašnjenja i sabotaža. Naposljetku je članstvo u kolegijima, kao i u municipijima, bilo doživljavano kao kazna – gorak završetak sustava koji na kraju nije bio u stanju služiti niti javnom niti privatnom dobru.

Na neki je način to miješano gospodarstvo bilo okrutnije od čistog socijalističkog sustava. Posjedovanje imovine je samo obvezalo pojedinca da radi za državu. Pojedinci su u teoriji zadržali svoju imovinu, samo da bi bili odgovorni za svoje neizdrživo velike obaveze državi. Vlasništvo, bila to pekara ili poljoprivredno imanje, nije moglo biti napušteno ili prebačeno na drugog vlasnika. Često je kompenzacija od strane države bila grubo neadekvatna, teret vlasniku je bio neizdrživ, a za izbjegavanje obveza je uslijedila smrtna kazna.

Tako je dugo prije uklanjanja posljednjeg zapadnog rimskog cara 476. godine de facto slobodno tržište antičkog mediteranskog svijeta bilo zamijenjeno zamrznutim društvom. Sa svojom tajnom policijom, žigosanim radnicima, i prisilnim obiteljskim zakonima, Rim je postao prva totalitarna država Zapadnog svijeta.

Kada su Dioklecijanove reforme ugledale svjetlo dana, klasični svijet je za sve namjere i svrhe prestao postojati i novi svijet, Srednji vijek, se rodio. Mračno doba Zapadne civilizacije nije započelo Vizigotskom pljačkom Rima 410. godine, već generacijama ranije sa samozavaravanjem rimske politike. Barbari, koji su oduvijek bili na rimskim granicama, su iskoristili vakuum kojeg je stvorila sama rimska država, ne usprkos, već upravo zbog svoje moći.

4. Kraj antičkog svijeta

U protekloj je generaciji postalo moderno ublažavati katastrofalne posljedice pada Rima i naglašavati kontinuitet između klasične i ranosrednjovjekovne civilizacije. Rim, tvrdi se, nije pao katastrofalno; elementi klasične civilizacije nastavili su se i u kasnijim stoljećima. Ova shema je samo djelomično točna. Rim je bio vrlo različito mjesto u 400. godini od Rima za vrijeme Augusta. Nešto se dogodilo u međuvremenu.

Postoji veliki diskontinuitet između klasične kulture i kulture Mračnog srednjeg vijeka. Ali izvor diskontinuiteta leži, ne u petostoljetnoj pljački Rima ili uklanjaju posljednjeg zapadnorimskog cara, već u prva dva stoljeća Carstva, budući da se civilizacija antičkog Mediterana raspadala pod rastućim apsolutizmom rimske države. Do kraja Dioklecijanove vladavine 305. godine, proces je gotovo sigurno prešao točku bez povratka. Nije točna teza da je Mračni srednji vijek sličan klasičnoj civilizaciji, već teza da je Rimsko Carstvo bilo sličnije srednjovjekovnom društvu nego što smo mislili.

Samo najgori moralni relativizam nas može zaslijepiti nad veličinom katastrofe koju je taj razvoj situacije predstavljao. Uništenje drevne civilizacije je bio pravi holokaust nad ljudima antičkog svijeta, koji su umirali kao muhe usred siromaštva i propadanja životnih uvjeta tokom tog razdoblja. Strahovito je promatrati slomljene snove i razbijene živote koji su zapisani u antičkim izvještajima napuštenih poljoprivrednih površina i konkretnih arheoloških karata sve manjih gradskih periferija. Preživjeli su rado mijenjali svoju slobodu za posao i kruh, pa čak i ako je to značilo živjeti kao žigosani radnik u državnim tvornicama.

Dok se zavjesa Mračnog doba spuštala nad svijet antike, pokrila je civilizaciju paraliziranu na Istoku, a razbijenu civilizaciju na Zapadu; valuta je bila bezvrijedna, trgovina je potpuno stala; učenje zaboravljeno i zanemareno, poljoprivreda potpuno uništena; sela napuštena, gradovi ispražnjeni, a vojni kapacitet tako umanjen da su nekoć ratoborni Rimljani mogli samo puzati pred uzastopnim valovima germanskih, arapskih i skandinavskih osvajača. Potopljeni u siromaštvu, tiraniji i neznanju, Zapad se nije mogao oporaviti stoljećima.

Samo je ponovno pojavljivanje građanske srednje klase u decentraliziranim trgovinskim državama potaknulo Renesansu Zapada koje je okončalo srednjovjekovnu kulturu siromaštva i dopustilo intelektualnom, ekonomskom i kulturnom napretku novi početak. Prije nego što se to moglo dogoditi, ostaci Rimskog Carstva su morali proći proces daljnje fragmentacije pod okrutnim naletima barbarskih invazija, osvajanja Arapa i Vikinga, Križarske ratove i pustošenja Turaka i Mongola.

5. Zašto je Rim pao

Rim nikada nije bio demokratsko ni individualističko društvo. Ali državna moć je pod Republikom bila iznimno necentralizirana. Konzuli, tribuni, Senat i plemenski skupovi su dijelili utjecaj u ranoj rimskoj državi. Razaranje neovisnih centara moći i koncentriranje moći u rukama jednog vladara i njegovih neposrednih podređenika bio je neprekidan proces koji je započeo u kasnoj Republici i kulminirao je u kasnom Carstvu. S uništenjem centara korporativne moći, pojedinac je ostao gol i ogoljen pred državom.

Nesposobnost Rimljana da zadrže moć države unutar funkcionalnih granica bio je kumulativan proces. U svakoj je fazi bilo sve teže promijeniti smjer. Svaki je novi problem bio riješen širenjem funkcija i moći države. Svako je takvo širenje prouzročilo nove probleme zahtijevajući daljnje širenje opsega države.

Uz povećanje moći države, svaka je nova intervencija stvorila novu izbornu bazu – birače – čiji je neposredni vlastiti interes uvijek bio protiv konstruktivnih promjena. Ti privilegirani birači su bili prisutni u svim socijalnim klasama, od senatorske aristokracije koja je prisiljavala zatvaranje rudnika kako bi oslabila komercijalnu srednju klasu, preko brodara i trgovaca sa njihovim cehovskim monopolima, do rimske rulje s njihovim "pravom" na besplatan kruh, vino i svinjetinu.

Kada je proces postigao svoj logički zaključak za vrijeme kasnog Carstva, republika je bila svedena na despotizam, dinamična politika rasta je bila zamijenjena statičnom i stagnirajućom politikom, i dok su milijuni odrastali u prosperitetu, milijuni više će evenutalno nestati od gladi, kuge i izravnog pokolja.

Zaključak

Tri se zaključka mogu izvesti iz ove diskusije.

Prvo, tržišna načela su univerzalna za kompleksna društva koja ovise o trgovini i proizvodnji. Rimljani nisu nastali iz geneze mističnog entiteta zvanog "kapitalizam". Iako su bili gospodari rata i inženjerstva, Rimljanima nisu imali znanost o ekonomiji.

Drugo, društveno samoubojstvo nije nužan ishod neslobode. Grčki Istok, s dugogodišnjom (op.prev. dugostoljetnom) gospodarskom tradicijom se pokazao otpornijim na državni apsolutizam od Latinskog Zapada. Sakaćenje gospodarstva koje je uništilo Zapadno Carstvo je Istočno Carstvo odvelo u dugu fazu stagnacije. Okruženo vazalima, Istočno Rimsko Carstvo – Bizantsko Carstvo – je trajalo tisuću godina više od Zapadnog Rimskog Carstva. Bizantinci su vladali umijećem politike, omogućujući da drže vazale pod kontrolom bez obzira na promjene na vrhu. Zaštićeni neprobojnim zidovima i tajnom formulom za "grčku vatru", primitivni napalm, Bizant je pao tek razvojem nove tehnologije – topova kojima su Turci razbili zidine Konstantinopola 1453. godine. No istočno carstvo nije u potpunosti nestalo. Njegova načela vladanja i diplomacije su krenula sjeverno do kraljevstva koje su osnovali knezovi ruskih Vikinga. Nakon pada Bizanta, njihov nasljednik, Ivan III., je ženidbom nećakinje posljednjeg bizantskog cara proglasio "Novi Rim" u Moskvi.

Konačno, moguće je odgovoriti na nedoumicu koju je postavio Edward Gibbon. Svako društvo koje podliježe istim ograničenjima kao i Rimsko Carstvo brzo bi skliznulo u ekonomsku stagnaciju i kulturno propadanje (op.prev. dovoljan dokaz ove tvrdnje je horor Sovjetskog Saveza). Antička je civilizacije bila uništena neobuzdanim etatizmom, koji je cvjetao u odsutstvu individualizma. Moderna civilizacija neće pasti jer je otkrila blisko povezana načela komercijalne vitalnosti i individualne slobode. To jest, neće pasti samo ukoliko ne trijumfiraju oni koji ignoriraju lekcije drevnog samoubojstva Zapada, otvarajući put u srce Zapada novim barbarima.