Dobrovoljno oporezivanje: lekcija antičkih Grka

Submitted by Patrik Nikolić on pon, 06/05/2017 - 22:51

Napomena: Tekst koji slijedi prijevod je teksta Dominica Frisbyja koji je napisao odličan članak o dobrovoljnom oporezivanju. Određene sam dijelove komentirao u zagradama kao opasku prevoditelja (op.prev.).

Zamislite progresivni porez – drugim riječima, porez koji pada na leđa onih koji su najsposobniji platiti; porez koji rezultira time da najbogatiji – posve dobrovoljno – plate više nego što su obavezni, umjesto da ih pokušavaju izbjeći; porez koji je potrošen prema željama onih koji su ga platili; porez koji uključuje malo do nimalo birokracije. Antičkim Grcima možemo biti zahvalni na: matematici, znanosti, drami i filozofiji. Dodajte njihov porezni sustav – ili bolje rečeno, manjak istog – na popis velikih postignuća.

Grci su porezni sustav smjestili u polje etike: sloboda ili despotizam društva može se mjeriti svojim poreznim sustavom (ili manjkom istog). Antičkim Grcima bi se trebali diviti ne zbog načina na koji su oporezivali, već zbog načina na koji nisu. Nije bilo poreza na dohodak. Porezi nisu bili način na koje se bogatstvo bogatih dijelilo svim ljudima. Umjesto toga, to je bilo postignuto dobrovoljnom alternativom – liturgijom.

Riječ liturgija – od antičkog grčkog leitourgia – znači "javna služba" ili "rad naroda" (op.prev. grčka liturgija nema veze s kršćanskom liturgijom, tj. bogoslužjem). Ideja dobročinstva bila je ugrađena u psihu Antičkih Grka te je imala korijene u mitologiji. Titan Prometej je stvorio čovječanstvo i bio je njegov najveći dobrotvor dajući dar vatre koju je ukrao s Olimpa. Božica Atena je građanima darovala drvo masline, simbol mira i prosperiteta, pa je tako grad Atena dobilo ime po Njoj.

Filozof Aristotel je razvio temu. Njegov "veličanstveni čovjek" je davao velika bogatstva zajednici. Ali siromašan čovjek nikada nije mogao biti "veličanstven" jer nije imao financijska sredstva kojim je mogao doprinijeti zajednici. Istinsko bogatstvo se sastoji u činjenju dobra, tvrdi Aristotel u svojoj Retorici: u davanju novca i darova, pomažući drugima u održavanju egzistencije (op.prev. život u antičkom vremenu nije bio lagan i lagodan kao danas). Hipokrat, osnivač Zapadne medicine, je također vjerovao u takvu društvenu odgovornost, savjetujući liječnike da "ponekad daju svoje usluge za ništa, uzimajući u obzir prethodnu dobrobit ili sadašnje zadovoljstvo. A ako ima priliku služiti onome kome je financijska odgovornost strana, pružiti pomoć svim takvima".

Možda je grad trebao neko poboljšanje infrastrukture – primjerice, novi most. Možda se rat nazirao na horizontu te su izdvajanja za ratne potrebe trebala biti povećana. Možda se neka vrsta slavlja smatrala potrebnom. U tim slučajevima su bogati bili pozvani te se od njih nije očekivalo ne samo da plate pothvat, već i da ga samostalno izvode i održavaju; nadgledati pohvate je bila njihova, i samo njihova, odgovornost.

Obrazloženje iza takvog stava je bilo da bogati trebaju nositi troškove grada, s obzirom na nejednaki udio bogatstva zajednice u kojoj su uživali. Svaki doprinos nije bio proveden zakonskim dekretom niti birokracijom, već tradicijom i osjećajem pripadanja zajednici. Motivacija liturgista bila je dobrohotnost, osjećaj javne dužnosti i – vrlo bitno – nagrada u obliku časti i prestiža. Ako je zadatak bio dobro obavljen, ugled sponzora (liturgista) među elitom, kao i među "običnim" narodom, je narastao. Dok su u ranoj drevnoj Grčkoj samo istaknuti ratnici mogli postati "heroji", kasnije, u klasičnom dobu, su liturgisti mogli steći herojski status djelujući u javnom interesu za dobrobit drugih. Rezultat je bio takav da su mnogi dali mnogo više nego što se očekivalo, čak tri ili četiri puta više, daleko od današnje kulture plaćanja što je manje legalno moguće.

Panatenske igre su financirali bogataši te su bile darovane gradu, kao i kazališni festival Dionizija. "Choregy" (ili "choregeia") su bili uključeni u odabir, financiranje i trening timova za natjecanje u atletskim, dramskim ili glazbenim natjecanjima na brojnim vjerskim festivalima u Ateni. Biti choregos je bila čast te su mnogi davali više od potrebnog minimuma. Svi choregoi su dijelili hvalospjeve koji su im bili upućeni te nagrade koje su osvojili njihovi natjecatelji. Brončani kipovi i spomenici su bili podizani u čast choregoia – od kojih mnogi i dan danas stoje u Grčkoj na istom mjestu na kojem su podignuti pred više od 2000 godina – kako bi proslavili choregoie koji su sponzorirali najbolja djela.

Mnoge zgrade antičke Grčke su također izgradili dobrotvori koji su se natjecali za čast i slavu (op.prev. slična kultura postoji danas na prestižnim sveučilištima u SAD-u, primjer sa Stanforda). Jedan od primjera je Stoa Poikile u Ateni, gdje se naučavao stoicizam i gdje su bile izložene brojne slike, zajedno s plijenovima rata. Mnoga djela na Akropoli, vjerojatno čak i na Partenonu, također su financirani od strane liturgije. Iako nedostaju čvrsti dokazi o potonjem slučaju, kultni kip Atene Partenos kipara Fidija, koji je također nadzirao izgradnju Partenona u kojem je kip bio smješten, bio je omogućen kroz liturgiju (sam kip je koštao više od izgradnje čitavog Partenona).

Najprestižnija i najvažnija liturgija – i daleko najskuplja – bila je mornarica, poznata kao trierarhija. Trierarh je morao graditi, održavati i upravljati ratnim brodovima – triremama. Trireme su učinile atensku mornaricu snažnom i zahvaljujući njima atenske trgovačke, brodske linije nisu patile zbog gusara. S obzirom da je Atena bila trgovački centar (doista, porezi na trgovinu su bili drugi izvor državnih prihoda), uloga trirema je bila neophodna. U mnogim slučajevima, od trierarha se također očekivalo da preuzme zapovjedništvo nad brodom, osim ako je odlučio platiti koncesiju i prepustiti borbu stručnim ratnicima.

Bilo je u svakom trenutku između 300 i 1200 liturgista u Ateni – ovisno o potrebi (u doba rata je bilo više liturgista) – i liturgijska se klasa stalno obnavljala. Oni koji su bili odgovorni za liturgiju su se javljali dobrovoljno, iako je bilo slučajeva gdje je status liturgista bio dodijeljen od strane države. Bilo je i većih i manjih liturgija, što je direktno ovisilo o bogatstvu liturgista.

Bez ikakve sumnje možemo reći da je sustav i bio iskorištavan za stjecanje individualne dobiti, osobito političke koristi. Jedan od načina na koji je mladi Periklo ostavio svoj trag, prije nego što je postao poznati general iz Atene, je bilo sponzoriranje Eshilove predstave "Perzijanci" na velikom Dionizovom festivalu u svojstvu liturga kako bi iskazao svoje dobročinstvo. Njegov glavni politički oponent, Cimon, učinio je isto, dobivši javnu naklonost izdašnim dijeljenjem svog znatnog osobnog bogatstva.

Liturgisti koji nisu htjeli sudjelovati su riskirali javni prijezir. No bilo je i izuzetaka – osobito za one koji su sudjelovali u više liturgija odjednom i za prethodne usluge pružene svome gradu. I postojao je institut antidoze. Liturgist bi mogao tvrditi da je drugi građanin zapravo bogatiji i stoga sposobniji podnijeti financijski teret liturgije. Taj drugi građanin tada je imao tri izbora: prihvatiti liturgiju; podnijeti suđenje na kojem je porota odredila tko je bogatiiji; ili zamijeniti imovinu. To je bio prilično učinkovit sustav za određivanje koliko je netko bio zaista bogat, a koliko je netko samo pričao da je bogat.

Ljepota sustava grčke liturgije bila je činjenica da su javni radovi bili financirani i upravljani od strane ljudi s odgovarajućim stručnim znanjem, a ne od strane nekog manje odgovornog i stručnog državnog dužnosnika. Prednost je bila ta da se osobno bogatstvo i osobna znanja dobrovoljno daju zajednici, bez birokratskih ili državnih angažmana. Posao je obično bio dobro napravljen zato jer je ugled liturgista bio na kocki.

U ovom dobu super-bogatih (op.prev. koje obični narod mrzi dok ga u isto vrijeme do gole kože guli birokratski aparat i to je očito sasvim u redu), možda je vrijeme za oživljavanje antičke liturgije. Funkcionirala je drevnim Atenjanima, i možda bi mogla djelovati i za nas.Aeon counter – do not remove