Dan poslije Marša za politizaciju znanosti

Submitted by Patrik Nikolić on ned, 04/23/2017 - 23:14

Prošao je i taj famozni Marš za politizaciju znanosti, takozvani Marš za znanost™. Načela i ciljeve Marša je detaljno secirao kolega Miletić u svom prethodnom članku zaključivši kako se radi o događaju vrlo izražene ideologije kojemu je znanost tek malo više od usputne zanimacije; ja tu ne bih imao ništa za dodati ni oduzeti, a za skraćenu verziju dovoljno je pogledati recimo službeni Twitter račun organizatora Marša:

Twitter MFS
Objava sa službenog Twitter profila organizatora Marša

Vidjeli smo kako je u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi Marš bio samo izlika za anti-Trump i anti-Brexit prosvjed, što je sasvim legitimno, ali naravno da me kao znanstvenika smeta korištenje znanosti kao smokvinog lista određenim političkim strankama i ideologijama. Takav čin samo obezvređuje i bagetelizira znanost, uništava legitimitet znanosti kao objektivnoga izvora informacija i nepristranog donositelja suda u javnim raspravama, te u konačnici izuzetno šteti samoj znanstvenoj zajednici koja nakon ovakvog političkog igrokaza postaje itekako polarizirana. O tome kako će Trump i neki budući Trump-like likovi kroz idućih 10 godina pri pitanju "How can you trust those scientist, how can you know that they are unbiased?" biti potpuno u pravu da postavljaju to pitanje, ne bih posebno ni naglašavao.

Prije nego počnemo secirati kako je Marš za znanost prošao, trebali bi stati i pogledati što točno (na papiru) taj marš predstavlja i brani. Znanost. Što je znanost, otkud sada taj rat protiv znanosti (engl. war on science) i jesu li svjetsku politiku preuzeli anti-znanstvenici (engl. science deniers)?

Što je znanost?

Znanost je sustavan pothvat koji gradi i organizira znanje u obliku provjerljivih objašnjenja i predviđanja svemira u kojem živimo. Znanost nije ništa drugo doli znanstvena metoda.

Znanstvena metoda
Znanstvena metoda (izvor: Wikimedia Commons)

Znanstvena metoda kreće od opažanja nečega što u svijetu oko sebe ne razumijete. Postavite hipotezu ("Ako stavim kocku leda na sunce, kocka leda će se otopiti"). Stvorite pokus koji će hipotezu provjeriti na način da možete ponoviti pokus nebrojeno mnogo puta te nakon pokusa donesete zaključak koji ili definitivno odbacuje ili definitivno potvrđuje vašu hipotezu. Ukoliko vaš pokus nije definitivno odgovorio na vašu hipotezu, dodate još jedan pokus koji će definitivno potvrditi ili odbaciti vašu hipotezu. Svaki kraj pokusa postaje znanstveni podatak te mnoštvo znanstvenih podataka (engl. scientific data) iskoristite za razvoj zakona (npr. Newtonovi zakoni gravitacije ili zakoni termodinamike) te više zakona objedinite u jednu koherentnu, provjerljivu znanstvenu teoriju (npr. Newtonova teorija gravitacije koju je u 20. stoljeću zamijenila Einsteinova teorija gravitacije). Znanstvena teorija je najviši oblik znanja i predstavlja opsežno objašnjenje prirodnih zakona te je svaki dio znanstvene teorije moguće provjeriti znanstvenim pokusima. Ako i najmanji, najbanalniji pokus nije u skladu sa znanstvenom teorijom, znanstvena teorija ili mora biti revidirana ili potpuno odbačena u korist nove teorije.

Znanstvena metoda je ono što je Europu izvuklo iz Srednjeg vijeka i odvelo u Renesansu, otkrivanje i osvajanje novih svjetova. Znanstvena metoda je ono što je Europu prvi put u povijesti učinilo hegemonom cijelog svijeta i znanstvena metoda je rodila moderan svijet. Svaki dio današnjeg života možete zahvaliti u najvećoj mjeri znanstvenicima koji neprestano pokušavaju (i uspijevaju!) poboljšati svoje živote i živote svih ljudi.

Međutim, znanost nije i nikada nije bila jednostavna. Svako veliko otkriće je bilo borba i svako otkriće koje je promijenilo svijet je često mukom bilo prihvaćeno. Uzmimo u obzir da je Katolička crkva tek pred 50 godina uvažila da je Zemlja kugla koja se vrti oko Sunca. Znanost nije nešto što se može staviti na A4 list papira kao lista natuknica koje se prihvaćaju ili ne. Znanost je debata, javna rasprava koja traje godinama, znanstveni problemi se rješavaju desetljećima, pa i stoljećima. Znanost nije demokratska, već meritokratska. Javno mišljenje i mišljenje većine jednostavno nije važno u znanstvenoj debati.

Znanost ne može zamijeniti ideologiju

Nadalje, znanost nije i ne može biti zamjena za ideologiju, političko stajalište i kulturu. Znanost je, što se ideologije tiča, agnostička. Ništa se neće promijeniti na polju termodinamike, geofizike ili molekularne biologije ukoliko ju proučava liberal, konzervativac, kršćanin, musliman, bijelac, crnac, Englez, Japanac ili Nigerijac ukoliko se znanstvena metoda provodi dosljedno.

Znanost također ne može odgovoriti na ideološka pitanja ikakve vrste. Uzmimo samo za primjer klimatske promjene koje su bile u fokusu Marša.

Znanstvene činjenice su da se klima Zemlje ubrzano zagrijava i da su klimatske promjene makar u određenom dijelu uzrokovane ljudskim djelovanjem. To su neosporne znanstvene činjenice i nitko (normalan) ih ne osporava. Znanstveni problem moderne klimatologije jest određivanje u kojoj točno mjeri ljudi uzrokuju klimatske promjene, koje sve aktivnosti i na koji način mijenjaju ljudsku klimu. To je otvoreno znanstveno pitanje. A rješenja koja trebamo iskoristiti – kao pojedinci, kao nacije, kao čovječanstvo – jesu politička pitanja, ideološka pitanja i stvar strojarstva.

Je li najučinkovitiji način borbe protiv klimatskih promjena veliki centralni državni aparat, kao što je, primjerice, američka Agencija za zaštitu okoliša (eng. Environmental Protetction Agency, EPA), ili slobodno tržište? To je političko, a ne znanstveno pitanje. Hoćemo li smanjiti emisije stakleničkih plinova izgradnjom nuklearnih elektrana, ili izgradnjom solarnih elektrana ili vjetrenih elektrana, ili pak rafiniranjem procesa u elektranama na ugljen ili plin? To je prvenstveno strojarsko i ekonomsko pitanje, pa onda političko pitanje, pa tek onda znanstveno pitanje (a znanost će vam reći da su nuklearke puno bolja opcija od solara ili vjetra – na što će razni Zeleni i civilne udruge dobiti moždani udar kada im to i kažete). Hoćemo li benzince i dizelaše zamijeniti "čistim" automobilima (engl. phase-out) ili ćemo se najprije fokusirati na poboljšanje učinkovitosti benzinaca i dizelaša? Kojom brzinom ćemo napraviti zamjenu prljavih automobila i kojim ekonomskim metodama ćemo se poslužiti? To je, opet, političko pitanje i pitanje strojarstva, a ne znanstveno pitanje.

Javni diskurs u kojem se svako protivljenje državnoj intervenciji predstavlja kao negiranje znanosti, pljuvanje po znanosti ili rat znanosti, je jednostavno lažan i deplasiran. Etiketiranje protivnika već spomenute EPA kao negatore znanosti (engl. science denier) svakako nije znanost, već samo i isključivo politika, i to prljava politika. Ukoliko ne želim da mi državni aparat rješava klimatsko pitanje, to istovremeno ne znači da klimatsko pitanje smatram nebitnim i to sigurno ne znači da se želim živ skuhati na ovoj planeti. Ne htjeti da se država petlja u rješavanje problema općenito ne znači negiranje problema; u većini zapadnog svijeta ne očekujemo da država proizvodi hranu ili razvija pametne telefone, ali očekujemo da hrana i pametni telefoni (i to vremenom sve bolji!) budu dostupni na tržištu. Ne htjeti da se država petlja u rješavanje problema nije pitanje znanosti i znanja, već pitanje politike i ideologije.

Sljedeća stvar, fokusiranje na isključivo jedno (i to parcijalno) rješenje problema je vrlo kontraproduktivno i za javni diskurs i za kompleksan problem kao što je klimatska promjena. Klimatska promjena neće magično nestati jednim potezom i jednim dekretom i samo jednim tipom mjera. Na primjer, klimatsku promjenu goni poljoprivreda koliko (ako ne i više) nego što ju gone sve elektrane i sav promet ovoga svijeta, a o tome sam pisao na svom blogu. Borba protiv klimatskih promjena nije samo norma za pogonska goriva EURO VI, borba protiv klimatskih promjena je i npr. veće korištenje genetski modificiranog (GMO) sjemena koji osigurava puno veći prinos na puno manjoj površini. Da se u SAD-u sve GMO kulture zamijene tradicionalnim sjemenom, trebalo bi posjeći šuma kvadrature Ujedinjenog Kraljevstva da se dosegne jednaki prinos. Primijenimo to na Europu i pokušajmo izračunati koliko bi zemlje mogli vratiti – obnoviti šume i močvare – da počnemo koristiti GMO sjeme u poljoprivredi. Kažite to hrvatskim Maršerima, velika većina će vas za iznošenje ovoga stava napasti, možda i fizički. Zbog iznošenja znanstvenih činjenica. Samo čekam kada stigne molekularna agronomija na dnevni red sve "samo natural" hipije kako se rukama i nogama bore protiv znanstvenih metoda koje spašavaju ljude i planet Zemlju.

Kritičari Marša i njihove kritike

Nedavno je Judith Curry odlično secirala pokret koji stoji iza Marša za znanost te bih samo volio naglasiti par stvari koje su iznesene:

As they (Marš za znanost™) portray the world, there are only two kinds of people: pro-science and anti-science. Likewise, there are only two ways of acting: on the basis of science—facts, truth, data, evidence—or unscientifically, in accordance with ideology, self-interest, or mere caprice. “Political decision-making that impacts the lives of Americans and the world at large,” the march website declares, “should make use of peer-reviewed evidence and scientific consensus, not personal whims and decrees.”

Ili ste s nama, ili ste protiv nas. Vrlo znanstven pogled na svijet.

One problem is that many of the marchers apparently believe that scientific evidence necessarily implies the adoption of certain policies. This ignores the always salient issue of trade-offs. For example, acknowledging that man-made global warming could become a significant problem does not mean that the only “scientific” policy response must be the immediate deployment of the current versions of solar and wind power.

Volio bih naglasiti još samo jednu stvar: rata protiv znanosti nema. To je čista fikcija koja se gura isključivo u dnevno-političke svrhe, a razlog je, nitko ne bi nikad pogodio, politička moć i novac, ili, pojednostavljeno rečeno, samo novac.

Nitko danas u zapadnom svijetu nije spriječen u provođenju istraživanja. Nikada nije bilo više novca dostupno znanstvenicima nego što ih ima danas. Ukoliko imate ideju i dobar znanstveni projekt u džepu, naći ćete novac bez ikakvog problema jer trenutno postoji više od tisuću milijardi dolara slobodnog novca namijenjenog samo za R&D svrhe. Privatna industrija cvate. Znanost nikada brže nije napredovala u čitavoj povijesti čovječanstva. Jedini neprijatelj napretku su besmisleni i stupidni zakoni i regulative, represivni državni aparat. Nevjerojatno je da je npr. Uber u 21. stoljeću problem i da se smatra velikom revolucijom zbog koje države trebaju stati.

I onda kada se javi tamo neki Trump i krene dekonstruirati velik i neefikasan državni aparat (arhivirana verzija), javljaju se znanstvenici koji žive od državne sise i počnu vikati "WAR ON SCIENCE!". To naprosto nije slučaj, a srž argumenta je dana u iduća dva paragrafa:

What appears to be a war on science by the current Congress and president is, in fact, no such thing. Fundamentally, it is a war on government. To be more specific, it is a war on a form of government with which science has become deeply aligned and allied over the past century. To the disparate wings of the conservative movement that believe that US strength lies in its economic freedoms, its individual liberties, and its business enterprises, one truth binds them all: the federal government has become far too powerful.

Science is, for today’s conservatives, an instrument of federal power. They attack science’s forms of truth-making, its databases, and its budgets not out of a rejection of either science or truth, but as part of a coherent strategy to weaken the power of the federal agencies that rely on them. Put simply, they war on science to sap the legitimacy of the federal government. Mistaking this for a war on science could lead to bad tactics, bad strategy, and potentially disastrous outcomes for both science and democracy.

Marš za znanost u Hrvatskoj

A kako je prošao Marš u Hrvatskoj? Nasreću, poprilično jadno i dosadnjikavo. U Zagrebu se skupilo 800 ljudi (istakli su se među njima studenti Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija), u Rijeci 300 ljudi i u Splitu 200 ljudi. Hrvatski građani, ali još važnije, i hrvatska akademska zajednica su ostali potpuno indiferentni na političke ciljeve "znanstvenika".

Osim ako organizatori ne pričaju o kolonizaciji Mjeseca, Marsa i ostatka Sunčevog sustava, hrvatske rasprave o ustašama i partizanima su svjetlosnim godinama daleko od diskursa boraca za društvenu pravdu (engl. social justice warrior) koji trenutno dominira u SAD-u. Na svu sreću, hrvatska varijanta Marša je bila ideološki poprilično bezbojna i mlaka, iako su se po prvi puta u ozbiljnoj i službenoj komunikaciji pojavio vokabular kakav regresivna (samozvana "progresivna") ljevica koristi u SAD-u i osobno smatram da je to početak nekih ozbiljnih problema s kojima se već razbijena, nemoćna i do boli politizirana hrvatska akademska zajednica neće imati snage nositi.