Brutalnost

Submitted by Vedran Miletić on sub, 09/30/2017 - 03:15

Napomena: Tekst koji slijedi prijevod je teksta Brutality s bloga SovietMen.

Druga djevojka, u nekom drugom gradu. Upoznao sam je prije tri sata. Dok smo se približavali hotelu, razmišljao sam o koju frazu bih upotrijebio – dođi na šalicu kave? Prije nego što sam mogao reći riječ, pritisnula je gumb dizala i ušla ravno unutra. Naslonila se na krevet i gledala korejsku dramu dok sam se tuširao. Ležao sam pored nje i nježno je omotao svojim rukama oko njenih ramena.

Zastala je i pogledala me otvorenih usta, šokirana. "Što radiš?"

Igrali smo šaradu. Bila je to igra na duge staze.

Vidjeli smo se još nekoliko puta, kad sam posjetio njezin grad. Zatim se, neizbježno, dogodilo to. Već sam rezervirao hotel za naš sljedeći sastanak. Kad sam stigao, nje nije bilo.

Nikada je više nisam vidio.

Što moderni čovjek radi u takvoj situaciji, sada tako čestoj? Kada bez upozorenja njegov partner nestane kao disident? On čini isto što i sama djevojka u istim, jednako uobičajenim okolnostima.

Vadi svoj telefon. U igru ubacuje zamjenu.

Zamjena je bila lijepa, samo malo debela. Savršena – baš kao ona koja mi nije došla kad smo se dogovorili. Rekla mi je da neće ući, morala me bolje upoznati, a onda je ušla i odmah me pojebala. Cijelo sam vrijeme razmišljao o onoj kuji koja nije došla i mislio sam, jebi se. Nosi, nosi, nosi, jebi se.

Vidjeli smo se još nekoliko puta, kad sam posjetio njezin grad. Njezina je soba bila neuredna, nije imala toalet i činilo se da je postala deblja ili sam ja postao manje napaljen. Povukao sam se s nejasnim dogovorom da se jednoga dana naći u mom gradu.

Nikada je više nisam vidio.

Tjedan dana kasnije bio sam kod kuće, igrao sam Tinder i bila je tamo. U posjeti mom gradu. Nije me kontaktirala. Tražila je novi penis. Pronaći će ga. Vidjet će me, kako sam je vidio, na Tinderu. Ništa ne treba reći. Nema ljutnje.

Ovo je nova brutalnost.

Ovako živimo.

Slijedili smo ovaj uzorak lišen smisla iznova i iznova, sve dok se više ne čini lišenim smisla, baš kao što se nitko više ne osjeća jadno po pitanju pijenja mlijeka koje dolazi od prisilno oplođenih krava.

Bila je nova, nova djevojka. Nakon nekoliko tjedana jebanja na poziv ona je jadikovala da hoće razjasniti stvari. Zamutio sam ih najbolje što sam mogao. Shvativši da joj je potrebna (lažna) sigurnost, proveo sam malo više vremena s njom. Večera sredinom tjedna. U mom stanu mi je rekla da želi seks češće.

Neposredno nakon ovog komentara, po prvi put, ne bi se jebala.

"Nisam se otuširala."

"Otuširaj se," savjetovao sam.

"Ne, ne želim." Njezina je ideja bila da se zagrlimo dok ne zaspim, a zatim potiho ode. Objasnio sam da vjerojatno ne bih zaspao pod takvim okolnostima. "To je tužno," rekla je.

"Da. Ali moram spavati." Otišla je.

Kasnije sam joj poslao poruku i ona nije odgovorila.

Nikada je više nisam vidio.

Unutar vremena od jednog dana imao sam drugi spoj ili dva dogovorena. Blokirao sam je na mjestu gdje smo se upoznali i kad sam to učinio, primijetio sam da je nedavno bila aktivna.

'Aktivna'.

Ovo je nova brutalnost.

Ovako živimo.

Čije srce bude slomljeno u današnje vrijeme? To je kao dječja paraliza – nešto od čega samo nazadni Indijanci obole. Muškarcima srce nije slomljeno. Ženama srce nije slomljeno. Bili smo cijepljeni mnogim malim dozama bezopasne ljubavi. Mi se jebemo i svršavamo i mutimo i jebemo opet, svi mi na identičan način.

Tako da sam slobodan, baš kao što sam planirao biti. Problem je, u odsutnosti ljubavnih veza ili obitelji, nisam siguran što raditi sa sobom između sada i onda kada umrem.